Zlatna srca, sećanja i još ponešto

Od početka dana imala sam predosećaj da će naići. Naiđe taj dan, doduše retko, otkad su prošle godine i otkad se mnogo toga izmenilo u našim životima. Ipak, ponekad se pojavi da nas poseti i podseti da je tu, da nas čuva.

Duboka noć, svi spavaju. Čuje se samo disanje mojih ukućana koje se iz spavaćih soba prenosi kroz hodnik i povremeno neprijatno škripanje starog salonskog parketa, u zavisnosti od toga na koju razrađenu letvicu zgazim, pa kad koju pogodim tako da me taj razdrmusani zvuk takne tačno u Eustahijevu tubu, opsujem i Miloša i sebe, u sebi:

– E neka nam pas mater stvarno kad ga nismo odmah zamenili!

Hodam kao luda skupljajući sve što mi treba pred san: i spavaćicu, i čašu vode za Katarinu ako zatraži, i kremu za ruke, i Miline dudice ako zaplače, i sat koji se punio i koji vraćam na ruku. Dok sam prala zube primetim u ogledalu da nisam skinula minđuše. Zlatna srca, Ivonine, dobila ih nekada davno za krštenje. Mnogo ih volim, mada ih retko nosim. Moje odraslo dete, koliko god da voli šminku i nakit, minđuše nikada ne stavlja, iako je kao mala bila izuzetno odlučna da ih prvi put stavi.

Imala je samo dve i po godine kad je čvrsto rešena da probuši uši toliko navaljivala da joj ispunim želju, da sam na kraju pristala, odvela je u Zemun u prvu juvelirnicu u kojoj su to radili i objasnila da će je boleti.

Ni pomisao na bol nije uticala da se predomisli. Mislim da je tako odlučna rođena. Stisla je zube, napravila grimasu posle prve zakačene minđuše i hrabro okrenula glavu na drugu stranu, da dobije simetriju. Plave okice su malo zasuzile, ali nije se dala. Ispunila je svoj cilj i vrlo zadovoljna nosila svoje minđuše bar još tri, četiri godine. Mislim da je, pošto je krenula u osnovnu školu, zauvek zaboravila da ima probušene uši i minđuše više nikad nije stavila. Dobro, jeste dva, tri puta stavljala zlatne na dan, dva da ne bi rupice zarasle, i to je sve. Nit bižuteriju, nit srebro, nit zlato, jednostavno – ništa na ušima ne podnosi. U stvari, sve ono što je radila kao dete, sada kad je odrasla – kao da prezire. Recimo, tečaj engleskog jezika. Sa tri i po godine je tražila prvi put da je upišem na engleski. Nisam htela, mislila sam da je rano. Čim je napunila četiri dadoh je u privatnu školicu u koju je išla s uživanjem – sve dok se nisam razvela od njenog tate. Kad smo se preselile kod mojih roditelja, promenila je i školicu engleskog. Nije bila oduševljena. Išla je na tečaj samo godinu dana. Kasnije, engleski jezik je skoro zamrzela, nije htela da ga uči, nije joj se više sviđao. Pre neki dan mi se učinilo da traži da upiše španski. Moguće da mi se učinilo.

Elem, da se vratim minđušama.

Pošto oprah zube, tumarajući po hodniku, pokušah da skinem minđuše sa ušiju i taman kad jednu odložih, druga mi se otkotrlja iza vrata kupatila, ko za inat. Gde baš njene?! Em ih ne nosi, em su mi drage, em su zlatne! Čučnuh – ne videh je. Spustih se skroz – ništa.

Odlučih da opajam tih nekoliko santima pločica, ionako čitam da smo preterali s čistoćom  i oterali sve bakterije pa se sada množe one najgore, superbakterije i reših da se dokažem u borbi za imunitet tako što ću zažmuriti na prljavštinu koju skupljam kao mamurni pijanci.

Baš kao Miloš onomad kad je došao s neke proslave društva sa treninga, pa nije mogao da hoda po mirnim daskama nego je ubadao sve one koje najjače škripe. Malo je falilo da ga nateram da puzi kako bi bar neku neškripeću pogodio. Sad sam ja puzala polukružno, kao da uvežbavam parkiranje u rikverc pa proveravam razdaljinu i – nisam ih našla. Umorna i polusklopljenih očiju, reših da nastavim potragu sutra.

Ujutru, pošto je Miloš otišao na posao, setih se minđuše i vratih na mesto događaja – hodnik kod vrata kupatila. Osim prašine i jednog moljca, ne nađoh ništa. Ustade Katarina, orna za vežbanje mog roditeljskog strpljenja, da ne kažem za onu radnju što se dovodi u vezu s mozgom u trenucima kada je nekome stalo do nečega a drugi mu odvraća pažnju. Čim poče, prekinuh je u nadi da će mi bar ona pomoći. Dok sam bestidno kovertom skidala komadiće prašine ispod komode u hodniku ispod koje samo koverta i može da stane, učini mi se da vidim nešto svetlucavo. Može da bude šljokica, cirkon ili minđuša, prašina ne svetluca. Osim ako nije zvezdana, ali njoj nije mesto na našem podu. Obradovah se. Dotle je Katarina prešla kupatilo uzduž i popreko nekoliko puta, naročito ćošak u kome ni iz svoje perspektive, koja je svakako bliža podu od moje, ne nađe nigde ništa. Ode ona u svoju sobu a ja se uspravih na čas da uzmem zamah za konačno pronalaženje vrednog komada nakita. I dok sam tako naslonjena na kolena ispravljala kičmu, okrenuh glavu sasvim slučajno i tu na braon podnoj pločici kupatila, tik uz prag vrata, ugledah malo izgubljeno srce. Ne bi mi jasno u prvi mah. Kako to da je tu… Tek kad se zamislih, shvatih… 

Svratio je. Poigrava se, da nam dokaže da iako zauvek ima četiri i po, da to ne znači da nije naučio ono što je bitno… Da nam da do znanja da nas nije zaboravio, i da neće nikad. Kao ni mi njega. 

Naježila sam se i sela na čas da povratim snagu. Svaki put kad me tako iznenadi, napoji me novom energijom i pruži mi motiv za dalje korake. 

Otkad smo dobili novog člana porodice bilo mi je bitno da dođe, da mi dokaže da ju je prihvatio, da zna da ima još jednu sestru. Sad, kad je to uradio nabacio mi je osmeh na lice i pored ove vrućine koja je grebala po koži. Osećala sam se kao da mi je detelina sa četiri lista pala s neba. Njegov pozitivan uticaj poboljšao je i misli i ceo dan koji je bio na početku. Danas Katarina ima završni koncert hora u pozorištancetu i svako dobro koje se osmehne usput, skupljam kao mehuriće sreće koje želim da nanižem u dovoljnom broju za uspeh. Znam da su mu datumi bitni. Znam da je prvi put u novom obliku došao iste godine kad nas je napustio, po noći, kad je otvorio ulazna vrata koja nekako nismo zaključali iako to strogo radimo pred odlazak na spavanje. Lako je spustio kvaku i znam da sam ga čula kako otvara vrata. I Miloš se trgao pa smo bunovni zajedno ustali i po mraku došli do otvorenih vrata. Bilo je jasno ko dan, prvi je došao da nas pozdravi i prvi je te godine čestitao rođendan svom tati. 

Danas ponavlja ovo pravilo.

Dokotrljao mi je zlatnu minđušu i pokazao mi put ka sreći. Podsetio me je na Ivonino detinjstvo i na to koliko mi je stvarno važna ta minđuša. Kako inače objasniti činjenicu da se pojavila niotkuda posle detaljnog traženja i gledanja. Taknula sam i  prevrnula sve niti prašine da bih je našla i nisam uspela. Tražila sam i tražila i već kad sam počela da gubim nadu, odjednom se pojavila. Kao da je ispala iz vrtloga nevidlljivosti i ukazavši mi se, protresla mi vidik ka dobrom. Otvorila širom oči i usula lepotu onoga što čeka ispred, koliko god da znam ili ne šta je to.

U međuvremenu, dok sam u hodniku pokušavala da razvrstam cipele, desilo se još nešto. Nešto zastrašujuće.

Stajala sam na vrhu merdevina, u znoju protkanim nervozom i žurila da sve vratim na svoje mesto, kad se odjednom prolomio zvuk lomljave koja ruši sve pred sobom.

Srce mi je stalo u trenutku. Začu se plač bebe iz istog pravca. Skočih s merdevina i potrčah ka Ivoninoj sobi s gorčinom i krivicom u grudima koji su me zapljusnuli kao cunami. Mila je sedela na parketu i plakala gledajući u vrata na kojima sam se pojavila. Nova teška pegla je zloslutno stajala pored njene nožice. Stropoštala se sa stočića i uz prolamajući prasak tresnula tik pored njenog stopala, zaobišavši je za milimetar. Nije bilo vidnih povreda. Zgrabila sam je obema rukama, čvrsto stegla i počela da je ljubim obećavajući joj da više ništa neću raditi po kući, ukoliko mi ona nije pred očima. 

Gajenje deteta nije samo deljenje recepata, razmenjivanje iskustva sa nicanjem zubića, nespavanjem i navikama, i poziranje za Instagram. Mnogo je više i složenije. I mnogo teže od toga. 

Proverila sam Katarinu koja je sedela na svom krevetu i uvežbavala deonice za večerašnji koncert. Pozvala sam i Ivonu, za svaki slučaj. Njena zlatna srca pažljivo sam odložila u kutijicu na dnu fioke, duboko uveravajući samu sebe da nikad neću dopustiti da dečje uspomene iščile i nestanu od mene u zaborav.

Nijednog od njih četvoro, koliko god mi blizu ili daleko bili.

Napola umirena, dok mi je telom još titrala žica uzrujanosti od minulog događaja, sedoh na garnituru, voljna da zaspim u sred bela dana. Kao beba. Ova moja, što nikad to ne radi a naročito ne sada. 

Onda sam pitajući se zašto baš sada, odjednom razumela.

Ne samo da bi pronašao vredan nakit svoje starije sestre podsetivši me na važnost detalja iz detinjstva svakog mog deteta, pomogao drugoj sestri na prvom javnom nastupu i spasio treću od nesreće, nego i zato što je sutra bitan dan. 

Svratio je naš sin baš danas. S porukom za svakog od nas, s dokazom da nas pazi i onda kada na to ne obraćamo pažnju.

S razlogom. 

Sutra je njegovom tati Milošu rođendan. 

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.