Ugi

Ima onih koji ne znaju da sam poznata kučkara. Nema to veze sa karakterom, ponašanjem ili sa mužem. Ima sa onom večitom nepisanom podelom ljudi na one koji vole mačke – mačkare i na one koji su kao ja, koji vole pse – kučkare. Postoje i oni treći koji ne pripadaju ovim grupama, ali neću o njima. Ovog puta.

Kao sam bila devojka imala sam psa koji se zvao Uglješa i koji je osim po svom imenu bio poseban i po tome što je bio neobično brz. Nijedno kuče u kraju nije moglo da ga stigne. Valjda je to i bilo prirodno, jer ipak je pripadao porodici Zec. Bio je crn sa belom flekicom na grudima, koja je bila njegov beleg, znak raspoznavanja i bitna stavka u njegovom pasošu. Kad smo kod pasoša, stvarno je putovao. Jednom. Do Crne Gore. Na more. 

Tresao se i drhtao u vozu, koji je tada još nekako i saobraćao, sve dok mu moja sestra nije dala sedativ koji se daje životinjama da lakše prebrode putovanje. Naravno, uz savet i recept veterinara.

Uglješa je nasmejan stigao u luku Bar, za razliku od svih nas ostalih, polučupavih, naduvenih i namučenih onim trike-trake zvukom koji obično uspavljuje, ali koji uz stajanje na svakih dvadeset minuta itekako iscrpi i poslednji vid energije.

Tamo, na moru Uglješa je uz stalne simpatije koje je usput prikupljao, stigao i da se zaljubi! Našao je jednu nisku polujazavičarku tužnog pogleda od koje se nije razdvajao tačno onoliko koliko je trajalo naše letovanje. Da je mogao i da smo ga pustili, ubeđena sam da bi ostao večno tamo! Kao novopečeni Đetić novobeogradskog porekla snašao bi se taj i na pučini!

U stvari rođen je u Mladenovcu, krajem jednog avgusta daleke 1996. godine. Kad god razmišljam o njemu, prvo se setim kako je stigao u našu kuću. Zvono na vratima za moj rođendan značajno je najavilo ogromnu promenu u mom životu. U životima svih nas. Otvaram vrata i ugledam moju mladu mamu koja drži veliku kartonsku kutiju. Iz nje izviruje radoznala čupava glava koja odmah osvaja moje srce i rađa novu veliku ljubav koju ću upoznati kroz sve što sam sa njim saznala i doživela.

Prvo celonoćno cviljenje ne pamtim. To što nismo spavali po celu noć uz grebanje i dahtanje kod naših nogu i štrecanje kad iskoči ko strašilo iz mraka onako crn pa nit znaš da l’ spavaš il’ si se probudio – takođe ne pamtim.

Sećam se samo da je mirisao na kafu… Na tek samlevenu kafu u onom malom ručnom zlatnom mlinu što su nana i deda pozajmljivali komšijama pa se na kraju nije znalo da li je njihov ili ipak naš. Na onu jutarnju crnu, čistu i pravu kafu. Takvo je i štene bio – crno, čisto i pravo. Naše štene.

Iako sam ga ja dobila za rođendan, nije se znalo ko mu je gazda. Mama ga je hranila, ja sam ga izvodila napolje, sestra ga je mazila, tata je bio zadužen za odlaske kod veterinara. Jedina mana mu je bila to što je besomučno lajao na vrata. Što u stvari nije bilo ni loše, jer su mnogi pomišljali da imamo rotvajlera a ne mešanca malog šnaucera i škotskog terijera. Možda zbog njega volim škotski akcenat.

Nije bio naivan. Nimalo. Sećam se kad se u jednoj naizgled bezazlenoj igri počarkao sa ozbiljnim dalmatinerom koji ga je napao. Uplašila sam se, samo na sekund. Već u sledećoj sekundi Uglješa se brzinom munje našao ispod tog istog dalmatinera, zarežavši tako da je odjeknulo  tri novobeogradska bloka naokolo, podvukavši mu se pod vrat koji je uhvatio zubima i čekao da mu se obratim. Tada su mi poznavaoci pasa objasnili da se terijeri brane od većih rasa tako što ih uhvate za grkljan podvlačeći im se pod telo, i često iz takve borbe izađu kao pobednici.

Bio je šmeker. Negde sa godinu, dve pobegao je od kuće. Po mrklom mraku. Iznenada. Tako vešto da nisam ni znala prvih pet minuta da ga nema. Samo je nestao. Bili smo na kraju moje zgrade, ogromne osmospratnice koja se ivičila sa prometnom ulicom. Iako je bilo veče i nije bilo gustog saobraćaja, opasnost je vrebala sa svih strana. I od ulice, i od ljudi, i od drugih pasa, i od drugih životinja. Jer, iako je bio snalažljiv sa drugim psima, ipak se plašio mačaka. Da, da, postoje psi koji ih se plaše. Uglješa je bio jedan od njih.

Satima sam ga bezuspešno dozivala. Orio se Novi Beograd od Geneksa do Hale sportova njegovim imenom. U dogovoru sa drugim kučkarima rasporedila sam traganje.

Znam da me je neki stariji par zbunjeno gledao čuvši me kako unezvereno vičem ‘’Ugljeeeeša!“ na sav glas, lica umazanog od suza, kad sam pokušala da im objasnim da Uglješa nije dete, nego pas.

Kao što je pobegao, tako se i vratio – niotkuda. Samo se odjednom pojavio iz mraka, kao da je sve vreme bio u žbunju iza zgrade i naslađivao se saznavši koliko ga volim. Koliko ga svi volimo.

A i on je meni jednom dokazao ljubav. Posvađala sam se bila s dedom tako žustro da je Uglješa zalajao. Na svaku svađu reagovao je glasnim lavežom i zauzimao zaštitnički stav. Želeo je mir u kući i trudio se da nam da do znanja kad je mir, po njegovim stručnim psećim principima – narušen! Posle te svađe sa dedom, čekao je da deda izađe iz kuće. Čim je otišao, Uglješa je sav važan ušetao u njegovu i babinu sobu, onjušio jastuk gde je deda spavao, podigao nogu i junački štrcnuo po samoj ivici kreveta… Tako je stručno svoje pišanije izveo, da ni uvežbana medicinska ruka ne bi špricom precizniju šaru napravila… 

Kasnije, kad je na svet došla Ivona, pokazao je nove osobine. Za vreme bombardovanja nije prošlo veče da je nije olizao po licu, što zbog kreme, što zbog svog zašitničkog stava. Da bude jasno, nisam ludača koja je mamila psa da joj njuška dete po licu. Primetila sam šta on radi tek pet, šest večeri pošto je tradiciju započeo. Sećam se da je prvo veče bilo nemoguće izvaditi ga iz ćoška trpezarije gde se zavukao ispod klupe i stola, pošto je prvi put u životu čuo sirene. Baš kao većina nas. Drhtao je i uplašeno nas gledao, oduzet od straha. Tek drugog, trećeg dana se okuražio, naročito onda kada sam se i ja s bebom pridružila, jer sve je sigurnije uz roditelje. Otada se nije odvajao od Ivone.

U znak zahvalnosti, dve godine kasnije Ivona je ljubazno i prijateljski jednog popodneva podelila s njim svoj eurokrem.

Posle ručka su oboje nestali. Sad već fini mladić u godinama, prefrigan i odlučan, Uglješa je mudro otpratio Ivonu do spavaće sobe, ušao za njom i pet minuta kasnije drugarski lizao plastičnu kutiju sa ostacima krema koju mu je Ivona poklonila. Bar je to verzija u koju ja i danas žarko želim da verujem. 

Pred kraj, jedva je hodao, ali se trudio, nije dopuštao da bude bespomoćan. Sa mojim sinom, koji je u međuvremenu rođen, pokušavao je nekako da održi korak.. Uzalud. Spretni jednoipogodišnjak trčkarao je naokolo dok je verni stari kucov vukao svoje spore korake, gegajući se u skladu sa svojim godinama. 

Sada su ponovo zajedno… Želim da verujem da hodaju beskrajem jedan pored drugog, srećni i ispunjeni lepotom osećanja koja su ostavili za sobom… 

O njegovom odlasku neću. Pamtim jedino reči moje prve drugarice u životu, imenjakinje moje srednje ćerke, koja mi je, i sama osetivši bol odlaska kućnog ljubimca kao posebnu vrstu bola koju ne vredi objašnjavati onim ljudima koji to nisu iskusili, rekla: ‘’On je važan i ostaće zauvek na posebnom mestu u tvom životu jer ti je obogatio život! Bez njega nikada tako nešto ne bi osetila!”.

Posle toga ni ona ni ja više nikad nismo imale psa.

Kad je videla da uzimam album sa Uglješinim slikama, moja srednja ćerka, Katarina, stvorila se pored mene iste sekunde i počela sa istim pitanjima, iako zna celu priču o njemu. Zagrlila je album da mi pokaže kako na taj način zamišlja da ga stvarno grli. Ona ga nije upoznala, uginuo je pet godina pre njenog rođenja. Dečje poimanje ljubavi, života i smrti može da bude čistije, snažnije i značajnije od priznate filozofske mudrosti.

Ove godine navršilo se deset godina otkad nas je Uglješa napustio. Otišao je jedne tople julske večeri tiho i skromno, baš kao onog dana kada je došao kod nas u običnoj kartonskoj kutiji.

Nema ga već punu deceniju, ali ja se i dalje, kada odem kod svojih roditelja, pre nego što mi otvore i pre nego što uđem, trgnem svaki put na zvuk interfona i čujem njegov lavež kako gromko odzvanja kroz čitav kraj i najavljuje dolazak ljudi koje voli.

Kao da je stvaran.

Kao da je tu.

2 thoughts on “Ugi

  • 24/09/2019 at 7:15 am
    Permalink

    Ti si stvarno čarobna 😘

    Reply
    • 24/09/2019 at 8:29 am
      Permalink

      Jeco, hvala na komplimentu, baš sam se sad raspilila…😊

      Reply

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.