Cvrčak i kobasice

Ne znam da li ima nekoga da reaguje, kao ja, na glasove sa reklama? Ima jedan glas, više mu pristaje da ga nazovem glasić, koji je kao iz crtaća. Zamišljam ga u ulozi cvrčka. Bez mrava. I bez Pinokija. Samostalni umetnik. Pardon – frilenser. Ume sve, može svašta, ide glasom kroz život. Kako zine – tako zacvrči.

Mala Maša je mala maca za taj glas. Pa nek je pleonastično koliko hoće.

Mislim na crtani ‚‚Maša i medved”. Njena boja glasa je simfonija u poređenju sa glasom o kome pričam. I to ona baršunasta simfonija koju izvodi profesionalni orkestar sa muzičarima koji su svoj poziv izabrali iz ljubavi, a ne zato što ih je mama terala da budu violinisti ili saksofonisti. Kako majka bije kad nećeš da učiš note, to ni partizani Nemce u starim rodoljubivim filmovima nisu. Sve u glavu. Pa kad zamahne, iz daleka osetiš kako vazduh treperi dok dođe do tebe. Ne vibrira. Telefon vibrira. Majčin zamah seče vazduh ko samurajski mač. Dok dođe do tebe, gotov si. Trese ti se i pogled i obraz i cela strana tela koja ti je bila sa majčine strane prilikom nemilog trenutka sprovođenja, danas zabranjenog a nekad efikasnog, često i jedinog, metoda vaspitavanja.

Pa, neće valjda Zoki preko puta da bude bolji od tebe? Šta koji Zoki, šta se praviš da ne znaš?

Svako ima nekog Zokija. To je onaj lik koji uvek uradi kontrolni bolje od tebe, ide redovno u muzičku i na engleski, trenira džudo, kad jede ne mrvi, sačuvaj bože da mljacka, drži sobu uvek uredno, nema ga nikad u parku jer mora da radi domaći i sme napolje samo do deset. Vikendom.

Taj je propustio sve moguće igre žmurke, vije, traženja blaga, sankanja zimi niz blage padine u školskom dvorištu i po klizi uglačanoj do padanja i basket leti na terenu pored.

Maša je dakle, prijatna muzika za razliku od glasa koji mi se javlja obično iza leđa, u retkim trenucima kad se opustim ili bar pokušavam da se opustim. Taman kad zatvorim oči, naslonim se na naslon garniture eto ga… Kilo kobasica po ceni toj i toj, litar deterdženta samo za toliko, pa sveske, pa olovke, pa ulošci, pa čak i saksije… Nit znam šta sam pre toga gledala na tom istom televizoru koji mi se sad kezi kao da treba da mu stave protezu u usta, nit znam gde sam stala, šta sam htela da uradim. Glas koji zbunjuje. Ne možeš da odrediš ni kog je uzrasta, da li je to završilo neku školu, neki tečaj, kurs… Recimo, kurs za šnajdere pa naviklo samo da štepa, šta li? Onako na prvu, deluje zvonko. Probudi te sigurno. Da si i pola noći pre toga bančio. Čak i celu noć. Kad bi umesto alarma na telefone stavili taj glas, zaradilo bi to skoro kao neka bolja aplikacija. Za vojsku da nasnimi glavne komande, da se ne muče ona gospoda sa epoletama, da ne promuknu, ide ‘ladno vreme, ko će da se dere kad duva vetar.

Takođe, taj glas itekako može da posluži da skrene pažnju svima na potencijalni problem u tržnom centru. Kad se nedajbože neko dete izgubi, ili se u istom neko nepropisno parkira. Da, da, ima i toga, ko bi rekao kad je sve lepo obeleženo, i štrafte i one lampice gore što žmirkaju pa ti se izdaleka uvek čini da je zeleno a kad priđeš trututu crveno, pa se zapitaš za svoj vid a često i za mentalno stanje kad mešaš zelenu i crvenu.

Onda se spremno i junački javi taj glas na razglas i sve zvučnike koji postoje i diskretno, kroz saopštenje koje kao da je sklepala Baba Sera, jer pretpostavljam da je jedino ona bila slobodna u datom momentu, pošto se sve u vezi sa marketingom, izvnite molim lepo, debelo naplaćuje, a Baba Sera još nije shvatila da je, pored toalet papira, mogla i za to da uzme pare.

Nema veze što pozivaju, mole i kume vlasnika automobila tog i tog da isti pomeri malo udesno kako bi moglo da se priđe ulazu. Sadržaj nije bitan. Izdeklamuje se lepo šta je Baba Sera smislila i svi razumeli, sve jasno.

Onaj glas karijeru da izgradi, a ne – kilo kobasica i puter na akciji!

Ali kad zatreperi, pa počne da nabraja, pa digne glas, podseti me na sve one iz recitatorske sekcije što su se uvek primali da stoje sa strane za vreme priredbe, pored hora, uz mikrofone ako je bolje opskrbljena škola, uvek obučeni na čuveni način ‚‚gore belo – dole teget”. Pamtiću uvek onaj trenutak kad se sve utiša, priredba treba da počne, nije svaki dan – dan škole, bio je to poseban dan u životu svakog đaka koji je išao u školu osamdesetih. Publika napeto iščekuje početak, tišina dovedena do perfekcionizma po sistemu ni muva da se ne čuje, a onda recitatori izvuku one svečane fascicle i počnu… Pa se unesu dok govore. Lepo vidiš da nisu tu. A govoru nikad kraja! Raslo se to u vreme Tite i ozbiljnih govornika. Naročito ću pamtiti njihove ozbiljne izraze lica dok se mi u horu gurkamo i smejuljimo. Onda nas oni preseku očima, verovatno na komandu pogledom obližnjeg strogog nastavnika koji održava disciplinu, te posle njihovog Pavlovljevog refleksa svakoj šali dođe kraj.

Tako i ovaj glas. Počne pa ne ume da se zaustavi. Sve vreme pomalja se ta nota u boji glasa kao humoristički lik iz dugometražnog crtanog, kao snebivljiva aždaja sa svojom malom slatkom izvrnutom tortom. Zakmeči pa se povuče, pa se opet uvija na samoglasnicima. Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš, ali ga uvek čuješ! Nažalost!

A u meni… bolje da presečem na vreme, znam ja kad treba da stanem…

Ne znam samo da li su i koliko oni marketinški eksperti razmišljali kada su pisali tekst i birali glas za ono što se stručno kaže ‚‚off”, odnosno reklamu. Ili su im samo, kao onom emotikonu, pred očima bile novčanice!

Ko će ga znati. A, u stvari možda zna baš onaj Zoki iz detinjstva. Jer, ako ništa drugo, završio je škole, našao ozbiljan posao i sad može pored diplome, i finim radnim mestom da se pohvali. Pa nije valjda svirao onu obou uzalud! Pardon – duvao, oni što vole muziku su svirali, a on je duvao u obou. Po njemu bi mogla izreka da se uvede: ‚‚Ko duva – taj dobija!”. Ako je on birao glas za reklamu, onda nije čudo. Onda je sve jasno.

Ne mogu da pretpostavim koliko li je platio onom čarobnom glasu koji izaziva titranje celog mog organizma…

Kako stvari stoje, ne bi me čudilo da je isplata obavljena upravo u kobasicama. Pitanje je samo da li je kulen, čajna, budimska ili neka četvrta. Ne verujem da je pirotska bila u igri. Ipak se neke stvari ne isplate.

Slušajući optimizam koji izbija iz cvrčka, a koji utiče na sve nerve koji su aktivni u mom telu… izgleda da je bila ukusna. Čim se onako snishodljivo kezi. I neprekidno cvrči! Skoro pa iskreno!

Zamišljam Zokija kako mi prilazi dok pišem ove redove i kaže da se to tako ne radi. Prvo ugovoriš cenu, onda ako baš moraš – razmišljaš, pišeš, objavljuješ, biraš kobasice… Verovatno je u pravu. Verovatno se tako radi. Verovatno je u današnje vreme glupo uopšte imati svoje mišljenje. Ne isplati se. Suvišno je. Bespotrebno. U ovo vreme. Vreme kada neki Zokiji odlučuju o svemu. Mukotrpne godine asocijalnosti sada su došle na naplatu.

Problem je jedino u tome što ja ne jedem kobasice.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.