Al’ čovek peva

O koncertu Zdravka Čolića nema ništa novo da se kaže. Kao i uvek, bio je raspoložen, napravio atmosferu, pevao tri i po sata i ostavio za sobom u transu mnoge tete.

Prvi put sam na njegovom koncertu bila pre pet godina, kada sam imala pristup kao mnogi koji su bili na raznim koncertima osim na njegovom, a to je da treba jednom da osetim i to kako je biti na koncertu Zdravka Čolića. Jednostavno, čovek radi sa kvalitetnim muzičarima i njegovi nastupi važe za legendarne.

Cilj mi je bio da odem, da doživim, da iskusim to čudo o kom svi pričaju. I iskusih stvarno, na najlepši način. Ako je neko rođen za to što radi i čime se bavi – to je Zdravko Čolić. Na stranu svo moje favorizovanje drugih muzičkih pravaca i moja naklonost njima, ovom čoveku treba odati poštovanje i aplaudirati mu iz srca. Još kad saznah da je rođen 1951. godine, moje divljenje postade jače.

U suštini nikad me nije stvarno zanimalo koliko Čola ima godina, prosto – znam za njega otkad znam za sebe, još otkad sam u vrtiću prvi put čula ‚‚Pusti pusti modu“.

Podatak o njegovim godinama me samo dodatno obori! Au! Punih 68! Za nekoga ko je, kako rekoh, rođen pod srećnom zvezdom da se bavi onim što voli, podrazumeva se da je očuvan, pošto ne mora da se nosi sa dobro poznatim stresom mnogih od nas koji se svako jutro bude mrzovoljni jer idu da rade nešto što moraju, a ne ono u čemu uživaju. Ipak, u tim ozbiljnim godinama treba imati i kondicije i elana da onoliko đipaš po sceni celu noć. Podseti me na ‚‚Stonse“ onomad na Ušću. Izgleda da su od iste fele. To je ta fela. Da budu na sceni dok mogu da hodaju.

Dakle, pevao je Čola, koketirao s publikom, trčao, skakao i videlo se da uživa. Kao i muzičari s kojima odavno sarađuje, sve sama zvučna i kvalitetna imena među kojima se solom ipak izdvojio saksofonista Nikola Demonja.

U nekim momentima i sam orkestar, mislim na dodatne gudačke instrumente, ne na standardnu postavu, skakao je sa stolica i đuskao u ritmu muzike.

Ako si tamo, teško da ćeš mirovati ako se ni ne primaš na Čolinu muziku, jer gužva te nosi u ritmu. Nisam ni planirala da idem ove godine, jer, kao što rekoh, okusih već čari Čoline energije pre pet godina, ali kad se ukaza prilika i kad mi je moja komšinica ujedno i kuma pripretila onako kako sam ja mom mužu nedelju dana ranije pre Bajaginog koncerta, iskoristih priliku i ni kriva ni dužna nađoh se u loži, tik uz bekstejdž. Dovoljno da propratim sve nove lokice, balerine Milana Gromilića. Moram da kažem, sve su građene kao jedna, kao po kalupu. Ostadoh zadivljena njihovom visinom i dugim nogama, kao da sam nedajbože muško. Ipak, izgled im je bolji od plesačkog dostignuća jer su u pojedinim koreografijama delovale neujednačeno, zajedno sa dva baletana, kao raštimovani orkestar.

Na sreću, na uigrane muzičare ništa nije uticalo. Svi su bili na visini zadatka i to se i osetilo. Više od tri sata svirke prošlo je časkom.

Jedini problem predstavljalo je pronalaženje prevoza do kuće, ali to je neka druga tema.

Što se ove teme tiče, najbolji opis doživljaja svakog Čolinog koncerta opisuju reči njegovih kolega, sa kojima se u potpunosti slažem, a koji masovno pošto se vrate sa njegovog koncerta, na pitanje kako su se proveli, svi do jednog kažu: ‚‚Jebote, al’ čovek peva!“.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.