Tata, zoni ajo!

Vozili smo se kolima. Veče je bilo hladno, najavljivalo je pravu zimu, oštro je režalo na sve učesnike saobraćaja. Kao i uvek, zagledala sam se u zamagljeno staklo prozora i nesvesno posmatrala svet napolju.

Veče pre, on se jedva naterao da donese jelku iz podruma. Mrzovoljno je procedio kroz zube da će je doneti i da više ne navaljujem. Znala sam da mu je bilo potrebno vreme. Samo vreme. Kad ju je doneo, poželela sam da nije. Ljudi na čudan način povezuju neke detalje sa pojedinim osobama, licima, trenucima… Trenutak me je uhvatio, kao uvek, i pomislila sam da ako odmah ne počnem, da je možda nikada neću ni dodirnuti, pripremiti za noć od koje mnogi svašta očekuju. Sve je bilo pripremljeno: i ukrasi rasuti svuda po trpezarijskom stolu, i šareni paketići koji su na podu strpljivo čekali svoj red, i jelka, doneta iz podruma… 

Da, ona tvoja…

Prolazila su vozila jedno za drugim, farovi su sekli učmalu sporost raskrsnica i odjednom…

Sa radija se začula dobro poznata melodija. Ona koja naša srca razgali i onda kada smo najviše ljuti jedno na drugo, iako se to dešava retko. Ona koja topi i najhladnije momente. Ona koja najavljuje nalet emocija i pokreće sećanje kao grudvicu snega koja se kotrlja niz padinu, dovoljno dugačku da na kraju postane lavina koja ruši sve pred sobom. Pogledala sam u njega i pitala da li i on čuje na prvim taktovima ono što ja jasno razabirem, sad već godinama. Onda se začuo njen glas.

Znaš i sam da ima odličnu percepciju i čudne izjave, previše zrele za dete njenih godina.

Sedela je na zadnjem sedištu sa roze kapicom na glavi ispod koje je virila tršava kosa ukroćena u kike i ljubopitljivo gledala u nas dvoje. Uzviknula je, uzbuđena što prepoznaje melodiju: ‚‚Je l’ ovo neka pesma ili zvoni telefon?“. ‚‚Pesma!“ – uglas smo rekli. I onda sam ponovila tvoje reči. One koje mi svaki put zvone u glavi kad krene ova melodija, pre nego što Džejms Blant udahne vazduh za prvu strofu. One koje si jedno veče, slično ovom, ponavljao svom ocu toliko puta dok te je tvrdoglavo snimao, pokušavajući da tvoj glas zauvek zaustavi u tih nekoliko sekundi. One koje prkose večnosti, uhvaćene u trenutku koji pokušavam da oživim, koje si izgovarao trudeći se da budeš razgovetan onoliko koliko si to mogao sa svoje četiri godinice, otuđen od vršnjaka i institucija u koje su išla ostala, obična deca… One koje su ostale zauvek zapisane u našim srcima, dok ste se vas dvojica ganjali po krevetu, dok sam ja uporno pokušavala da ukrasim jelku…

‚‚Tata, zoni ajo!“ – nespretno si ponavljao, i samo smo nas dvoje na celom svetu umeli da te razumemo iz prve, da shvatimo da misliš da nekome od nas dvoje zvoni telefon. Jer, i tebi je ‚‚You’re beautiful“ postala prepoznatljiva. I ti si je pamtio po tome što je bila nameštena na našim telefonima tako da znamo da nas onaj drugi zove. Lepota tog trenutka ostala je u tvom glasu. U tvom nerazgovetnom pokušaju da nam ukradeš pažnju. U tom jednostavnom: ‚‚Tata, zoni ajo!“.

Kao naša melodija, u našem si životu zauvek, svakog dana, čvrsto uvezan u našem sećanju kao neraskidivi deo nas, naše ljubavi, naših prvih lepih porodičnih momenata, naših prvih teških, najtežih trenutaka i našeg postojanja. Teško mi bude iznova i iznova samo kad melodija odmakne i kad refren potvrdi naše očajničko osećanje nemoći, slabosti da te zadržimo u večnosti i kad čujem te reči kojima kliziš sve dalje od nas… Pa mi bude i lepo i teško u isto vreme… Prosto, osetim da je ona grudvica kotrljanjem dostigla veličinu zemljine kugle i da će svakog časa da nagrne, čujem da dolazi, a iz radija Blantov glas ne posustaje.

Ona pevuši, ume da peva i na engleskom, i ne može ni da nasluti šta te reči stvarno znače.

On vozi i misli da ne vidim da mu se oči cakle.

Okrećem se ka prozoru i ne primećujem boje novogodišnjeg osvetljenja svuda oko nas. Gledam u daljinu ka kojoj mi put pokazuju dve šljokice koje svelucaju na prozoru, dok se Blant trijumfalno miri sa sudbinom:

‚‚… it’s time to face the truth, I will never be with you.“

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.