Instagram lepotice i domaće kiflice

To veče nije lila kiša, nije duvao vetar. Nije ni padao sneg. Snega u Beogradu nema ove godine i neće ga ni biti. Ali, kad je moja najstarija ćerka odlučila da provede veče kod kuće, prvo sam pomislila na loše vremenske prilike. Pogledah kroz prozor – napolju mirno. Izađoh na terasu da se uverim, stvarno ništa ne trese, ne duva, nema oblaka, čak ni ne smrdi toliko.

Dakle, moje veliko dete je odlučilo da provede veče kod kuće. Taman odvratih misli od vremena, kad začuh: ‚‚Mama, dođi! Maaama! Dođi da vidiš!“. Znala sam. Opet našla neke patike na Instagramu. Ili haljinu. Ili sliku neke frizure sa nestvarnom bojom kose koja se presijava u deset nijansi a opet deluje uredno, pa poželela da njena bude takva, što u startu nema šanse, al’ hajde. Dođoh po komandi direktno iz kuhinje, odakle ću drugo? Na terasi sam već bila, nema ništa novo. Izdaleka vidim da maše onim telefonom kao da je raspalila roštilj na otvorenom.

‚‚Vidi, vidi ovu…“, vitla onim telefonom i dalje. Ja gledam, ne znam u šta gledam. Vidim Milu kako prazni fioku, svaku sitnicu vadi i stavlja polako na sredinu sobe. Gledam u jednu, gledam u drugu. Koja je od njih dve OVA? Kao da je ugledala znak pitanja iznad moje glave, poskoči s kreveta, stade pored mene i sva važna mi otvori nečiji instagram profil: „Vidiš? Vidiš sliku?“ Vidim i sliku i tebe i bebu koja koristi trenutak. Šta je sad ovo, provera mog vida? Da, vidim neke dve nasmejane namontirane žene na slici. Sijaju se. I od zadovoljstva. I od filtera. I kao da sam predosetila sledeće pitanje: ‚‚Šta misliš, koliko ima godina?“.

Aha, tu li smo. Znala sam da ima nešto. Ako nije predlog za novi šoping, onda mora da bude nešto gde će da me uzme u mašinu, zašto da bude dosadno kad ne mora.

Godine! Tu me je našla. Da malo zeza, što da ne. Da podbode kad može. Eto, našla vremena da provede jedno veče u kući, pa da ne ispadne da majku nije ni pogledala. Što da se ne dotakne čuvene teme o važnosti nestarenja u današnje vreme.

Opterećivanje mladih devojaka da izgledaju kao sa prvoklasne reklame na kojoj se mlađahne lepotice smeše biserno belih zuba ispod tone šminke, što se nekad vidi a nekad ne, a provereno bez toga, kao ni bez fotošopa – ne može, u kvalitetnoj garderobi, sa skupim modnim dodacima posebno mi ide na živce i igra značajan deo u mom načinu vaspitavanja dece.

Kad god je moja najstarija ćera išla kod manikira, a išla je, dopuštala sam, ne držim je zaključanu kod kuće da sveta ne vidi i ide mimo njega, naišla bi na moju reakciju. Prvu, kad mi traži da ide, negodovanje i kolutanje očima – divan deo vaspitavanja prenet mi u amanet od starijih generacija. Zatim još goru, kad se vrati sa nekim psihodeličnim vrištećim bojama kao da se vratila sa neke tehno-žurke na kojoj su se tetovirali, kad uz pomenuto i uvežbano kolutanje dodam coktanje i obavezni džangrizav komentar da ja to tako nikad ne bih uradila. Stvarno mislim da se na primeru najlakše uči. Otada, od tih vrištećih neartikulisanih varijanti sa nadogradnjama, neko vreme nije posećivala manikira, shvatila je da nije krucijalan za život. Kao recimo – frizer. I kad se nedavno vratila, opet je izazvala moju reakciju. Prekrstih se kao neka stara majka, iako to stvarno ne radim bez veće potrebe, i zahvalih dragom Bogu što je konačno uradila uredan i lep frenč manikir, bez suvišnih neskromnih detalja. Jeste da sam čekala godinama, ali, dočekala sam.

Primer je majka učenja za decu.

I sad ona meni – vidi što ova dobro izgleda, znaš koliko ima godina? Šta koliko ima godina? Je li ovo kviz? Šta je nagrada i kolika je? Šta me briga koliko ima. I godina. I slika. I lajkova. Nit znam koja je, nit pratim te moderne i bitne.

Onda će ona meni ono drugo bitno pitanje: ‚‚Šta misliš, koja je majka a koja ćerka?“. A tek to kad čujem…

Imaju, jedna dvadeset, druga najmanje četrdeset a verovatno više, jer ako je jedna majka ovoj drugoj, sigurno ne mogu obe da imaju po dvadeset. Osetih se kao da rešavam matematički zadatak. Glupo je da imaju obe po dvadeset, jer onda ni po jednom zakonu zdravog razuma, logike, biologije i životnog ciklusa, psihologije i svega što postoji, ne može jedna od njih da bude majka drugoj. Ne može da se rodi i porodi u isto vreme, ne postoji način, mogućnost i slučaj. I priznaćete, kada tako postavite ovu glavolomku – odvratno zvuči. 

Naroguših se na nju što me je prekinula usred uvijanja kiflica, jer kiflice svi vole, a ne bih da mi se razbeče po radnoj površini pre vremena: ‚‚Aman dete, niti znam koja je, niti me interesuje, niti me briga… Jesi li me zato zvala? Da mi pokazuješ slike nepoznatih žena i diviš se njihovom izgledu?“, napadoh je s krpom u rukama, kao da ću da je premlatim zbog pogrešnog pitanja u pogrešno vreme.

„U, bre, mama, šta ti je? Samo sam te pitala…“
„Nemoj ti mene ništa da pitaš!“, odbrusih joj i vratih se na svoje radno mesto – za šporet. Kiflice samo što nisu polegale po radnoj površini. Dobro je – vratih se na vreme.

Lepo je kad vidiš neku lepu sliku. Čovek je vizuelno biće, najlakše pamti kad ima sliku ispred sebe. Ja više volim priče, slike su mi manje bitne, ali znam da nisu svi kao ja. I jeste lepo kad je na slici neko lepo lice. Opet, držim se uvek one zlatne: „De gustibus non disputandum est“. Zaista ne vredi da se sa nekim sukobiš zato što se tebi nešto ili neko sviđa a njemu ne.

Poštujem da svako ima pravo na svoje mišljenje dok time ne ugrožava druge. Ali, preterivanje sa bežanjem od starenja po svaku cenu, naročito po cenu ugrožavanja zdravlja je u današnje vreme izuzetno degutantno.

Ne mislim samo na zdravlje onih koji se podvrgavaju svakakvim metodama podmlađivanja. Mislim i na ugrožavanje mentalnog zdravlja mladih koji rastu u takvom svetu. I devojaka i mladića. Koliko li je generacija mladih opterećena nebitnim stvarima kojima nas sačekuju sa svih strana, ne samo preko društvenih mreža, nego i preko svih medija i ostalih kanala marketinga, bilborda, postera, najobičnijih flajera, kad moja dvadesetjednogodišnja ćerka zjaka u slike nekih dobrodržećih majki njenih vršnjakinja?

Ne saznah koliko ima godina gospođa sa slike, stvarno mi nije bilo važno. Bilo mi je bitno da napravim večeru, da nahranim mlađu decu na vreme i uspavam ih potom. Svaka čast gospođi! Stvarno lepo izgleda! Još ako je opterećena kućnim poslovima kao prosečna srpska majka, onda joj dodatno svaka čast! I ako i ona pravi kiflice, ovako kao ja, i za to joj svaka čast. Čisto sumnjam s onim noktima, ali, da ne ispadnem ljubomorna. Naravno, pod uslovom da nije išla na plastične operacije, to danas može svako!

Sutradan sam imala zakazan termin kod frizera. Odoh polusmrknuta zbog ovog događaja ne samo zato što se osetih prozvanom zato što po mrežama ne kačim sebe u nameštenim izdanjima, nego zato što se zapitah čemu stremi moje dete i da li je dobro to čemu se ona divi. Dočeka me nasmejana frizerka sa pričom kako mi je komšinica udelila kompliment baš za izgled, ne znajući koliko stvarno godina imam. „Mislila je da si starija koju godinu od nje“, kaže meni frizerka. Govorimo o komšinici koja ima jedva trideset godina.

Komšinica nema dioptriju, za razliku od harizme koju ima na pretek. Sad, da li je to po sistemu – sličan se sličnom raduje, ne znam, ali možda je istina da u našim glavama ulepšavamo ljude s kojima se pronađemo na istoj talasnoj dužini.

Na slikama gde smo najstarija ćerka i ja jasno se vidi ko je majka. Iz aviona se vidi ko je stariji. I uverenja sam da tako i treba da bude. Uostalom, bilo bi glupo da se ne vidi da sam starija od nje skoro dvadeset tri godine. Da se ne zna ko je majka, onda bi to značilo da moje dete loše izgleda, a nijedna majka ne voli da joj ćerka lošije izgleda od nje same. I treba da se zna, jer ja sam majka, a ona je ćerka. I tačka.

Ako sada treba na slikama da izgledam kao vršnjakinja svog prvenčeta, kako li ću se ponašati onda kad odrastu moje dve mlađe ćerke? Njih sam rodila u poznim godinama i sigurno će se videti na slici ko je majka bez obzira na očuvanje mladog duha i tela.

Nije zdravo da majke izgledaju mlađe od ćerki. Sigurna sam da ćerkama prija kad neko njihovim majkama da kompliment, ali ne toliko da tim komplimentom njih potisne u drugi plan. U takvim situacijama čini mi se da ljudi dele komplimente bez razmišljanja da li njime u stvari vređaju ćerke.

Uglavnom, frizerka mi nabaci kez na lice i ulepša mi dan.

Podseti me na najlepši kompliment koji sam ikada dobila za izgled. Desilo se to pošto sam napunila četrdeset godina. Ležala sam na intenzivnoj nezi okružena porodiljama posle carskog reza. Bleda i izmučena posle težeg gubitka krvi, jedva sam se držala budnom. Čula sam priču o bebama i to me je nekako gurnulo napred. Posle nekoliko sati mogla sam da ustanem i jedina sam bila u sobi koja je mogla da im pomogne oko vezivanja kose. Sećam se da sam im pokazala trik za drugačiju vrstu pletenice. Jedna od njih, čuvši me kako pominjem svoju decu i to, stariju ćerku, nije odolela da me ne upita za godine. Kad sam joj rekla, otelo joj se: ‚‚Ali izgledaš kao da imaš dvadeset sedam!”. Počelo je čuđenje koje je potrajalo. I od nje i od ostalih koji su se tu zatekli na čelu sa sestrom. Zahvalila sam im se na komplimentu i zapamtila tu scenu za ceo život. Ne samo zbog životne ugroženosti zbog koje sam se tu našla, nego zbog komplimenta koji u takvim trenucima dobih na najčudniji način na najčudnijem mogućem mestu na svetu – na odeljenju intenzivne nege jedne beogradske bolnice.

Ali, ova priča se ne vidi na mojim slikama. Mislim da je simpatična, zato sam je pomenula kad već govorim o izgledu i godinama. Ne piše mi na čelu. Niti mi piše koliko imam godina. Kao što ne piše nikome od nas.

Danas je bitno da se ne vidi da stariš kad stariš.

A šta sve nosiš sa sobom i u sebi? Koliko to može da se vidi i prepozna? Koliko godina je vredna ova moja priča sa intenzivne nege? I koliko vredi svaki ožiljak koji nosim od životnih padova i mučnih poraza kakav je bio i razlog zbog kog sam se uopšte našla tamo? Ne vide se naoko, zar ne? A ima ih toliko da iznutra mogu da pokriju ceo jedan vek. Eto, imam toliko godina. A koliko ih brojim od dana kad sam rođena, manje je bitno od toga s kakvim ih duhom nosim.

Ko zna, možda je gospođa sa slike preživela slično, možda i više i teže i gore od mene, pa osmehom skriva tugu. Možda nije, možda je imala ludu sreću u životu. Svakako je imala sreće da joj majka priroda da lepotu. Opet, možda je samo fotogenična. Nego, ono što je posebno interesantno jeste da pošto nam već na čelu ne piše koliko imamo godina, kako onda moje dete zna koliko pomenuta gospođa koju ne poznaje i koja nije javna ličnost, zapravo ima godina?

Kako mi da znamo istinu? Nije isključeno ni da je slagala da ima više. U takvim situacijama kada se nagađaju godine, najbolje je da, kada pređete četrdesetu slažete da imate bar pet, šest godina više. Kad si u zrelim, punačkim godinama, čim dodaš koju, odmah ćeš dobiti kompliment. Probajte, pa javite.

Do tada, odoh po kiflice! Uspele su, to je bitno! Kakav Instagram, kakvi bakrači.

I da, ko zna kako se ona gospođa hrani kad je onako mršava. Ta sigurno zoba samo čia seme, one alge i ostalu hranu za ptice. Čik da je vidim posle jedne porcije mojih kiflica… Da li bi i tada bila instagram mršava ili bi zračila srećom i zadovoljstvom koje čine male, ali bitne stvari? He.

Izvor fotografija: privatna arhiva, Unsplash, Pexels

2 thoughts on “Instagram lepotice i domaće kiflice

  • 27/02/2020 at 7:12 pm
    Permalink

    Divan tekst. I sama sam ćerka i nikad mi nijedna instagramuša neće biti ljepša od moje mame i iz jednog razloga – jer je to moja mama i moj heroj. Važnije mi je to šta ona u sebi nosi, njena iskustva i to što je borac. Svaka čast na tekstu i ukazivanju na onome što je zaista važno, a to je ono iznutra, što nosimo u sebi, kao i međusobna ljubav i podrška. Bravo!💖

    Reply
    • 27/02/2020 at 7:39 pm
      Permalink

      Hvala, Anđela! Ja bih sada rado tvojoj mami poslala ovaj tvoj komentar, da vidi koliko je voliš i da bude ponosna na tebe! Svakako bih ja na svoju ćerku bila, da mi kaže tako nešto lepo, veliko i važno.

      Reply

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.