Tetka Jovanka

Setila sam se pre neki dan mladeža tetka Jovanke. Da, neki ljudi ostanu u sećanju po delima, neki po rečima, mnogi po nečemu specifičnom u izgledu, u izrazima koje su koristili. Nju pamtim po dobru, po starim dobrim vremenima i po ogromnom mladežu na licu. Otkad znam za nju, imala ga je takvog, markantnog i upečatljivog, kao što je i sama bila.

Bila je prva komšinica moje nane i mog dede.

I moja, pošto sam kao dete dugo živela sa njima. Ona bi bila prva osoba koja bi ujutru došla kod nas, pod ruku sa svojim mužem, čika Jovom, na prvu jutarnju kafu. Crnu, mirisnu i sočnu, tek samlevenu u onom malom ručnom mlinu boje zlata. Na pravu jutarnju, koja se pila natenane, ujutru, dok se miris širio kućom i mamio ostale ukućane da se probude i nesvesno pohitaju za njom, vođeni čulom mirisa kao sigurnim pokazateljem da je vreme da se ustane. Zakuvavala se u prelepim džezvama kakvih više nema i ispijala u savršenim, malim dozama i šoljicama koje su danas sasvim potisnute iz upotrebe.

Razgovori uz kafu bili su onda drugačiji. Nije bilo ljubomore i zavidnosti.

Bili su to pravi prijateljski, komšijski razgovori koji su trajali po pola sata, najviše četrdesetak minuta, taman onoliko koliko je bilo potrebno da se vrela kafa čiji se miris širio hodnikom sve do ulaznih vrata i mamio ostale komšije, ohladi do temperature pogodne za pijenje i isprazni šoljica sve do soca koji je nekada znao, ukoliko bi neko tražio jaču, da bude debeo i po ceo prst. Da, pila se tada prava crna i mirisna kafa punog ukusa koji je dugo ostajao pod nepcem. Kako znam ako sam bila mala? Lepo, obično bi na tanjirić, jer su šoljice u stara vremena služene na tanjirićima, išla i kockica šećera, koju bismo mi, deca često umeli da ukrademo pa bismo je umakali u prvu šoljicu koju ugledamo, cokćući od zadovoljstva i neizmerne sreće što nam je dozvoljeno da je probamo. Naravno, uvek uz napomenu da će nam izrasti rep. To su najčešće bile reči čika Jove. Njegov prikriven smešak dok pokušava da me uplaši nikada neću zaboraviti. Moram da priznam da sam stvarno zamišljala sebe sa repom. 

Tetka Jovanka po godinama mogla je da mi bude baka, ali ja sam joj uvek iz poštovanja laskala i zvala je tetkom, kao ostale starije komšinice.

One mlađe zvala sam po imenu i družila se sa njima zamišljajući valjda da smo ravne. A nismo bile. Bile su starije po petnaest, dvadeset godina i obožavale su da me čuvaju i da me uče koječemu, i onome što treba i onome što ne treba. Bilo je to drugačije vreme, zvali su ga – slobodarsko vreme. Ono što kao dete pamtim bilo je baš to – slobodarsko i bezbedno. Biće onih koji će tvrditi da nije tako, da svako vreme ima svoje breme i da su se onda zataškavale stvari, krile, radile u tajnosti. Mnogo toga je bilo zabranjeno. Opet, ja se sećam i farbanih jaja i odlazaka na slave. Nije bilo baš tako strašno.

Sećam se i priča tetka Jovanke. Govorila je polako, s pauzama u kojima kao da je mljackala, kao da je uzimala vazduh praveći karakterističan zvuk ustima, svaki put pre novog gutljaja. Kafu sa njom uvek je pratila neka priča. Jednu, pak, uvek je ponavljala. Posle, kad sam odrasla i kad sam je sve ređe i ređe viđala, uvek bi mi istu priču ponavljala. O tome, kako sam kao dete imala bujnu maštu. Otišavši kod druge komšinice, tetka Rade, na pitanje šta sam radila kod tetka Jovanke, valjda žena priupitala da se ne bi ponavljale moje igre, dala sam joj iscrpni izveštaj. Tetka Jovanka se, kako me je ugledala na vratima popela na stolicu, pa na sto, pa je stavila stolicu na sto i onda se opet popela na nju da bi dohvatila luster na koji je sela i počela da se klati. Tetka Jovanka na lusteru, ljulja se i maše mi odozgo, vrlo zanimljivo prepodne. U to doba bili su moderni veliki raskošni lusteri sa sijalicama okrenutim nagore i kristalima koji bi se zanjihali na najmanji dašak vetra ili promaje, te nije ni čudo što je jedan od njih postao inspiracija za moju izmišljotinu. Naravno, priča je išla od jedne do druge komšinice u krug i vratila se do mene, ponosne što su svi samo o tome pričali. Koliko sam imala godina, četiri ili pet, više nisam.

Odselili smo se kad sam imala sedam, kad sam morala da pođem u školu i kad je došao kraj mojim dragocenim druženjima sa komšijama i učestvovanje u njihovom svakodnevnom životu.

Ne znam da li sam im nedostajala. Znam da oni meni jesu. Mnogo. Naročito posle nekog vremena, kad onaj deo duše koji na početku nastanka promene nije svestan da stvari ne mogu da se vrate na staro, spozna to u trenucima istine kakav je bio onaj kad sam konačno shvatila da nema nazad, da više nikad neću živeti na najsrećnijem mestu na svetu i imati onakve komšije. Čudno je kako se čovek nevoljno i teško oprašta od perioda detinjstva. Da nije tako, ne bi se taj period zvao pubertet. Svaki put kada bismo kod nane i deke dolazili u posetu i kada bi se potrefilo da je neko od komšija tu, znala bih da se obradujem, kao da je to ono što sam jedva čekala.

Tetka Jovanki bih svaki put poletela u zagrljaj, tražeći valjda ono vreme koje je zauvek otišlo, onaj delić mene iz detinjstva.

I srećna bih slušala njene priče, posebno onu o lusteru koja je postala simbol našeg druženja. Nikada nije zaboravljala da me, kad je posetim, ponudi kolačima kako je zvala i keks i domaće kolače, slatke prste da poližeš, koje je vadila uvek iz iste stare kutije koju je držala na vrhu visokog ormara u njihovoj kuhinji.

Kad se tetka Rada razbolela tek što sam bila upisala fakultet. Sećam se da sam bila preplašena i da je nisam dugo viđala. Poslednji put sam je videla na terasi dok smo porodično dolazili u posetu našem starom kraju. Umorna, sa vidno izgubljenim kilogramima pokušavala je da se namesti u stolicu na maloj terasi. Mahnula sam joj i čini mi se da me nije ni prepoznala, da su joj objašnjavali ko sam. Kad je otišla, jedno vreme zauvek je otišlo sa njom.

Ostala je tu tetka Jovanka i njena čuvena priča. Pomislila sam tada, da je tetka Rada nije prenela, možda je nikada ne bismo ni čuli, ni prepričavali.

Sve ređe sam dolazila kod nane i dede, sad već kao odrasla osoba, s novim obavezama i pogledom na život. Čula sam jednom da čika Jovi nije bilo dobro već neko vreme i da ga tetka Jovanka čuva, da ne želi da se odvoji od njega.

Tačno se sećam i kad sam je videla poslednji put.

Stajala sam na raskrsnici sa mojim sinom koji je nemirno cupkao kad su naišla neka kola. Videla sam je kako sedi na zadnjem sedištu i nezainteresovano gleda kroz prozor. Videla sam i njen mladež. Nije bilo greške, bila je to ona, moja tetka Jovanka. Podigla sam i ruku, da joj mahnem, ali uzalud, nije me videla. Bilo je to posle čika Jovine smrti. Pitala sam za nju danima i pogodilo me je istinski duboko kad su mi rekli da jednostavno nije želela da nastavi bez čika Jove.

Iako je nema više, u mom sećanju je još živa, vitalna i kad pomislim na nju vidim je, vidim mladež na njenom licu, vidim kako sporim koracima prelazi ono rastojanje od njihovog do našeg stana, pored lifta i u dugačkoj kućnoj haljini na cvetove koja joj se mota oko nogu sve do poda, prelazi naš prag smeškajući se, spremajući se da mi po ko zna koji put ispriča istu priču, dok se pun miris prve jutarnje kafe širi na sve strane kovitlajući se u vis, pretvarajući u dim moja sećanja i moje uspomene.

Izvor fotografija: Pexels

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.