Koliko smo jaki

Bila sam u pravoj izolaciji 2010.

Živela sam u bolničkoj sobi sa svojim sinom kome je rađena transplantacija koštane srži. Kao pratilac, morala sam da se ponašam skoro kao da sam i sama pacijent. Gde god da sam išla van sobe, a to je podrazumevalo tri prostorije: kuhinju, kupatilo i ostavu, morala sam da stavljam masku na lice i da oblačim zaštitni mantil. Maske i mantile redovno sam menjala. Isto tako i posteljine i kompletnu garderobu. Na povratku u sobu morala sam obavezno da perem i dezinfikujem ruke i strogo vodim računa gde šta stavljam. Prozori bolesničkih soba u sterilnom bloku imali su neispravne venecijanere, te sam kao dokaz da svet nije stao, koristila prozor u kuhinji, okrenut ka dvorištu gde je uvek bilo ljudi. Unutra je bilo hladno, temperatura vazduha bila je ispod 20 stepeni. Bio je juli, a mi smo unutra nosili duge rukave. Mašine za vazduh neprekidno su brujale i pojačavale agoniju koja se oseća svuda gde se leče teški pacijenti. Izlečenje mog deteta zavisilo je od lekova. Bilo je neophodno da ih uzima na vreme, tačno u minut, od 6 sati ujutru pa sve do ponoći. Ko bi došao u posetu, stajao bi na dva metra udaljenosti, sa druge strane pulta koji je predstavljao granicu. Bez dodira, bez približavanja. Sve što bi dotaklo pult a što je trebalo da se unese u sobu, moralo bi da bude obrisano jakim dezinfekcionim sredstvom i sterilisano ultraljubičastim zracima kvarcne lampe. I tako punih pet nedelja.

Nije bilo nepremostivo. Prihvatila sam to iskustvo kao sastavni deo života. Život mog sina zavisio je najviše od mog ponašanja, zato sam i morala da budem prisebna i odgovorna.

Danas, kada sam opet u izolaciji, daleko od drugih ljudi, nalazim tri razloga koja me drže i utiču da sve ovo već proživljeno, doživim mnogo lakše nego neki ljudi:

1. Kao prvo, NISAM SAMA u svemu ovome. SVI smo u izolaciji. Svi smo u istom sosu. Ovog puta ne moram sama.

2. Kao drugo, KOD KUĆE SAM. Tu su mi sve stvari, sva garderoba, sva kozmetika, svi uređaji koje koristim, sve ono što sam navikla da imam u svom okruženju. Spavam u svom krevetu, u svojoj posteljini, koristim svoje peškire i sedim i ležim na svojim stolicama i nameštaju. Jedem iz svojih tanjira i kuvam u svojim sudovima, na svom šporetu ono što volim da jedem u svojoj kuhinji. Kupam se u svom kupatilu i nije mi gadno da isti ribam. To je drugi razlog da ne bude sve tako crno. U svom stanu imam svoj komfor. U bolnici to ne postoji.

3. Kao treće, sada delim OSEĆAJ ODGOVORNOSTI. Odlaskom na transplantaciju, najveća odgovornost koja postoji a to je da nečiji život zavisi od mojih postupaka, pala je na moj teret. Sada kolektivna odgovornost našeg društva drži tuđe živote u svojim rukama. Sada onaj osećaj odgovornosti da nepažnjom mogu nekome da naudim, delim sa drugima. Iako je transplantacija matičnim ćelijama mog sina uspela, i iako se posle nje on oporavio, moj sin je preminuo od retke vrste kancera, neuroblastoma, nepune dve godine kasnije. Naizgled tužna, upravo misao o njemu, o životu i borbi protiv svega što može da ugrozi život predstavlja moj spas u izolaciji. Život je dragocen i vredi boriti se za njega. Sada od nas samih zavise bukvalno životi svih nas zajedno. Ako sebi postavite pitanje, kako biste se osećali da se neko zbog vas razboli i nešto krene u lošem pravcu, shvatićete o čemu govorim. Nijedan pametan čovek neće to dozvoliti.

Kad ljudi čuju moju priču, kažu mi da sam jaka. A ja im samo kažem da čovek ne zna koliko je jak dok se ne nađe u situaciji koja to može da mu pokaže.

Ovo je takva situacija. Ovo je vreme kada moramo da štitimo sebe, da bismo zaštitili druge. Kroz sve ovo sam već jednom prošla. Sada ne zavisi samo od mene. Sada zavisi od svih nas.

Ako sam mogla ja, moći ćete i vi.

Došlo je vreme kad možemo da pokažemo koliko smo stvarno jaki.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.