Ko kija, možda ima alergiju

Izađosmo danas. Nas tri. Prvog dana slobode, kako mnogi nazvaše ovaj prvi dan bez policijskog časa. Uprkos vetru koji mi na sam pomen razara sinuse i u najlepše vreme, bez ikakvog virusa, kamoli sa ovim još prisutnim koji osudi čovečanstvo na naglo otuđenje i distancu ili kako reče onaj čika dok je davao izjavu na Beogradskoj autobuskoj stanici  – destinaciju. Osećaj slobode danas bi jači od vetra kleta. Poželeh da se bahatim što u vreme korone zvuči ovako: ‚‚Danas vas, deco, majka izvodi u sedam!“. Njih dve me čudno pogledaše. Ne mogavši da dočekam tih sedam, izađosmo onda kad su prvi put od početka svega ovog izašli i neki normalni ljudi. Ili smo uletele u čudnu smenu, pošto se prvi put desilo da su svi oko nas pazili na udaljenost od dva, tri metra i strpljivo čekali jedni druge oko uskih prolaza. U šoku od obzirnog ponašanja nisam ni primetila da su im i deca naučena da se ne mešaju i da idu sve u parovima dva po dva. Neka su čak i maske nosila! Kao da su ovde lično prošli Kinezi i ostavili dubok, neizbrisiv trag. I to ne oni s početka ulice koji nikad nemaju ukrasne kese ili oni što su zimus pokušavali da mi uvale jelku od pola metra za tričavih dvadeset hiljada dinara. Ne, ovo mora da su bili neki ‚‚drugi“ Kinezi.

Pogledah na sat da zapamtim, pa da i sutra izađem u isto vreme, među fin svet, a ne među one divljake na koje sam pre nailazila. Mada, nešto mi bi čudno, učini mi se da vidim poznata lica, ona koja pre nisu imala strpljenja…

Zaprepastih se! Ovo su u stvari ti divljaci koji više nisu pod pritiskom. Da li je moguća takva transformacija? Inat čuda čini, a neće preobražaj u vreme korone?! Eto lekcije broj 1!

Krenusmo dalje. Obratih pažnju na to ko nosi maske, pošto ni sama nisam načisto sa time da li treba, da li se mora ili ipak ne. Kako se približim ulaznim vratima, mahinalno počnem da se premišljam i biram taktiku neposredno pred izlazak. Ako idem u prodavnicu, maska i rukavice su obavezni. To je jedino što znam! Za svaki drugi izlazak pojma nemam. Naročito kad izlazim s decom.

Ono što sam shvatila do sada su vrste ponašanja u doba korone:

1. Obavezna oprema – i maske i rukavice i naočare za Sunce, garderoba odvojena za napolje sa jednim parom cipela. Ovo je tip ‚‚Što je sigurno – sigurno je!“. To su oni odgovorni što ne vole rizik. Nikada se ne kockaju i uvek su obezbeđeni. Ovo je klasičan tip, uvek očešljani i uredni sa usklađenim bojama. Njih nikad ne boli glava, jer u torbi uvek imaju ‚‚Kafetin“.

2. Oprema samo u zatvorenom – ne i na otvorenom prostoru. Zlatna sredina koja se rukovodi raciom i koja dobro zna da je u zatvorenom prostoru oprema neophodna, pre svega maska. Rukavice predstavljaju psihološki faktor, da bi se imalo na umu da se ruke ne prinose licu. Na otvorenom prostoru gde je planirana distanca ili ‚‚destinacija“ šta kome već odgovara, nije potrebna oprema.

3. Delimična oprema – samo rukavice ili samo maska. Najbolji su oni samo sa naočarima za Sunce. Zaboravni tipovi koji danas veruju u jedno, sutra u drugo. Brzo menjaju mišljenje i dobro se prilagođavaju. Oni uvek nađu način da se ogrebu za ‚‚Kafetin“.

4. Ništa pod milim bogom. Ako su već rekli da je sad bezbedno da se zarazimo, što ne iskoristiti priliku i biti opušten. Takvi su bili oni iz vremena pod pritiskom pa vidi sada kako su se pretvorili u divne, pažljive ljude. Takvi nikada ne nose ‚‚‚Kafetin“, njih glava nikada ne može da zaboli.

Videh mnoge starije ljude okolo i svima bi zajednička jedna stvar – svi do jednog su imali masku na licu!

U ovo vreme opuštanja od korone, maske revnosno nose samo starija lica – lekcija broj 2!

U neko doba, pojaviše se deca na biciklima. Katarina je bila na trotinetu. Jurila sama, sad ulete u krug od njih četvoro. Ja se pogubih, gde biciklisti sad, šta su ono rekli  – za njih važe posebna pravila? Beše više od dva metra, dvadeset ili koliko? Napregnuh vijuge, uzalud. Kad Mila poče da jurca, odustadoh i od razmišljanja i prisećanja. Pozvah Katarinu da se odvoji iz gužve i krenusmo na drugu stranu. Jedna ljubazna baka požele da proćaskamo. Pozdravismo se kratko i nastavismo do retrivera koga je Mila s oduševljenjem pozdravila tako glasno da ga je vlasnik zaustavio, ali pošto je Mila već našla novu zanimaciju, samo mahnusmo usput uljudno i nastavismo našim putem. U užem delu ulice Mila se upozna sa devojčicom koju je sačekala ugledavši je izdaleka. Sve vreme Katarina kruži trotinetom, pozdravljajući se usput sa onima koji su pozdrav uzvratili, skoro sa svima. U jednom trenutku srce samo što mi ne stade. Mila se sa onom devojčicom uhvati za ruku! Detalj na koji pre nikada ne bih reagovala kao pomahnitali Orlando. Sevnu mi pred očima, sevnu mi u mozgu. Tesla bi pozavideo. Pogledah ženu, u istoj panici kao i ja. Paraliza razuma! Nit da ih rastavljamo, nit da ih pustimo. Nit da je brišem maramicom, devojčica sigurno ne šeta zaražena ulicom. Nit da je ne brišem, otkud znam odakle je, ko je, što ona isto može da pomisli i za nas. U trenutku dok sam se premišljala pustiše ruke i devojčica ode brže ispred nas. Ionako smo bile blizu kuće, umirih se tim mislima. Taman što to pomislih, tada, baš tada, u vreme opuštanja od korone koja nije sasvim prošla, ali uspešno prolazi, osim ako nas i za to ne lažu, moja Mila nasred ulice, tamo gde su prolazili ljudi i srdačno se sačekivali praveći razdaljinu od metar, dva, moja Mila, kao nikad pre, neočekivano i kao za inat, tako kinu da se pola ulice okrete i pogleda u našem pravcu. Iskolačih oči kao da sam progutala krofnu bez žvakanja.

Preispitah se na brzinu. Nismo izlazile nekoliko dana, bilo loše vreme, padala kiša, pre toga nekoliko dana je izlazila isključivo u kolicima, na nogama je bila pre više od nedelju dana, trčala, pala jednom pre tri nedelje i dodirnula tlo u pustoj ulici. Pre toga tuda niko nije prošao. Ruke sam joj odmah obrisala vlažnom maramicom pa sredstvom za dezinfekciju i odvela je pravo kući gde sam je detaljno oprala, zamenivši joj kompletnu garderobu. Ni ja, ni muž, ni druga ćerka nismo dolazili ni sa kim u kontakt. U poslednje dve nedelje samo je Miloš išao u prodavnicu, ja sam bila jednom. I tako u krug. Mila je sklona alergiji, ima atopijsku kožu i ovih dana često kija. Utom , Mila kao da je čula moje misli, kinu još jednom. Ona žena ljubazno nam dade odjavu, opravdavši  se da baš tu moraju da skrenu, dok sam kao đak prvak pokušavala da joj objasnim da ima alergiju i da kija. Kako sam završila rečenicu, začu se novo kijanje. Iz blizine. Dobro je, nije Mila. Ko onda…? Katarina se iskezi kao žaba iz vica kad izgovara pekmez umesto džema. Pokazah im glavom u pravcu kuće i ćutke se povukoh sa ulica Vračara, nastavljajući u sebi da se preispitujem.

Lekcija broj 3 – napolju, u urbanoj sredini nije moguće  biti izolovan od ljudi. 

Epilog našeg izlaska prvog slobodnog dana meri se brojem kijanja. Ukupno pet, od toga tri moje dece,  jedno jednog čike koji nam je išao u susret bez maske, jedno jednog dečaka koji je išao ispred nas, obojica su bila na po desetak metara udaljenosti i jedno glasno šmrcanje jedne tete koja je išla paralelno sa nama, pod maskom. Tu je i susret sa ljubaznom bakom s kojom smo se pozdravile izdaleka, retriver kog zamalo nismo pomazile, usputno ćaskanje od desetak sekundi sa vlasnicima istog i prijateljstvo sa devojčicom čija je mama zažalila zbog opisanog nedoličnog ponašanja moje dece…

Za prvi dan slobode, malo li je?

Izvor fotografija: Unsplash, privatna arhiva

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.