Mali manipulatori

Kad vam dete nenadano kaže da vas voli, kako se ponašate?

A) Uzvratite odmah izjavom ljubavi i rastopite se kao puter na vrućem hlebu

B) Gledate dete u čudu i počinjete da mucate

C) Bežite glavom bez obzira

Roditelji se prepoznaju na osnovu odgovora. Nema tog ozbiljnog roditelja koji neće zaokružiti odgovor pod A. Osim ako… nemate posla s manipulatorom!

Veče pred Uskrs, dok sam uspavljivala obe male devojčice, jedna se javi izjavama ljubavi. Reče mi da me voli najviše na svetu. Raznežih se u prvi mah, sve sam samoj sebi bila smešna kako sam se kezila u mraku, kad me spopade luda misao da možda nešto hoće. Uozbiljih se i nastavih da pevam ne znam koju više po redu. Žao mi komšija kad nam dođe veče za pevanje, jer počnem tiho, onda mi se pridruži Katarina, u poslednje vreme počne i Darja, pa se jednoglasje začas pretvori u višeglasje, kad me pesma ponese, pa ni ne shvatim da su me deca prešla i da se umesto da se uspavljuju – razbuđuju i pevaju svim glasom, kao da se spremaju za takmičenje u emisiji ‚‚Ja imam talenat”. U neko doba se trgnem i pokušam da ih vratim na mesto, ali kad san neće na oči, onda neće. Džabe i pesma i priča i mrak.

Dosetih se da mogu da upotrebim njihovo oružje i krenuh sa izjavama ljubavi:

– Volim te beskrajno, bez početka i kraja!

Katarina na to znalački odgovori:

– Znači beskonačno. Kao što ima beskonačno ljudi.

 Ne znam otkud joj to da ima beskonačno ljudi, ali prihvatih njeno poređenje.  Ona nastavi:

– Dobro je da nismo živeli u vreme dinosaurusa…

– ?

– Zato što su mesožderi i oni bi nas… znaš… sve pojeli. I biljojedi bi…

– Koji sad biljojedi?

– Pa dinosaurusi koji jedu biljke. Znaš, pričamo o dinosaurusima.

Odličan izbor teme za uspavljivanje od koje ja mogu da imam košmare,  ne samo one. Od svih nastavaka ‚‚Parka iz doba jure”, nijedan nisam odgledala od početka do kraja. Otkud ja znam da tamo neki ludi naučnik nije stvarno našao način da oživi celu vrstu. Eto, vidite šta se dešava sa ovim virusom? Kako onda čovek da bude siguran u bilo šta.

Vratih se na temu, pokušavajući da je završim.

– Misliš da bi biljojedi mogli da pomisle od nas da smo biljke?

– Da, verovatno.

– Dobro, zato nećemo o tome.  Ljudi nisu biljke, dinosaurusi ne postoje. Spavajte, sutra je Uskrs. Kad ustanemo pozdravićemo se rečima ‚‚Hristos Vaskrse! Vaistinu Vaskrse!”. I onda ćemo da biramo šarena jaja i da se kuckamo i da doručkujemo.

– Šta?

– Pa jaja.

– Aa. A šta ćemo za večeru?

Shvatih da traži način da produži vreme uspavljivanja. U jednom trenutku smo pričale o dinosaurusima, u drugom već o večeri i to sutrašnjoj!? Savršena manipulacija izvršena u nekoliko sekundi, svrsta je na šampionsko mesto u našoj kući. U svakoj porodici postoji šou od deteta. Ona je šou u našoj.

– Videćemo šta ćemo, ima vremena do tada. Spavajte sad.

Nisam se iznenadila kad sam ostavljajući rovito usnulu Darju požurila da izađem iz mraka spavaće sobe, začula razočarano:

– Gde ćeš ti?

– Kako gde ću? Ti si dovoljno velika da možeš sama da se uspavaš, opusti se, tu su i mama i tata, samo u drugoj sobi. Spavaj, sunce malo.

– Kako misliš to da sam ja sunce? Ne ličim na sunce.

Oho ho, ovo može da potraje. Zato je i počela sa izjavama ljubavi. Da se podvuče pod kožu, tamo nađe sigurno mesto, opusti te i otopi tvoje sumnje, kao smrznuti žu-žu kada ga izvadiš iz zamrzivača pa se podigne u vreloj rerni i taman kad se naduvaš kao kvasac, pun sebe i svog roditeljskog umeća, kad se zaboraviš i ne obratiš pažnju, da te pređe uzduž i popreko onako kako je zamišljala, da ni ne trepne, a ti ispečen i prevrnut ko zagoreli žu-žu u ćošku pleha.

– Moje sunce. Meni ličiš.

– Kako tvoje, kad je Sunce jedno? Učili smo u vrtiću. I o planetama. I znaš, pravili smo da vise onako, znaš, kao u, u svemiru.

– Znam, sve znam, samo sad spavaj – pokušah još jednom da ukrotim ono što se ukrotiti ne da.

– Kako znaš, kad nisi ulazila unutra da vidiš? Ne sad, nego onda kad smo bili u vrtiću. I kad smo pravili Sunčev sistem, ti nisi ušla da vidiš.

– Jesam – sad već iznervirano pokušah da prekinem razgovor i da izađem.

– Nisi, nisam te videla.

– Jesam, nisi bila tu.

– A gde sam mogla da budem ako sam u vrtiću? A? A? Ajde, reci, reci mi to – spremno nastavi svađu oko pola jedanaest te večeri.

– Verovatno u toaletu.

– Meni se nije išlo u toalet.

– Kako znaš da ti se nije išlo?

– Znam, eto znam. Kako ti znaš da se meni nije išlo?

Poražena, pokušah da se iščupam, ali nije išlo.

– Sine, da li može mama da izađ…

Prekinu me na pola rečenice, spremno uletevši sa novim prozivkama:

– Ne možeš, zato što ti ništa ne znaš. Zato ne možeš ni da izađeš. Zato što NE ZNAŠ da izađeš. Eto ti, ha.

Iako je bila u pravu da ne umem da se izvučem iz situacije, ipak nisam htela da dozvolim da me prevari. I ovog puta.

– Dobro, znači ti nećeš sutra onaj sladoled?

Iznenadi se moji rečima i ozari se vidljivo i u tami sobe.

– Koji?

– Onaj što imamo u zamrzivaču…

– Kupili ste? Neću.

– ?

– Neću sutra. Hoću sada. Zašto mi nisi dala malopre? Zaštooo?

Briznu u plač preda mnom zabezeknutom pred dramsko-glumačkim prizorom uz vežbe za Oskara. Poljubih je u mokar obraz i rekoh da spava kad prestane da plače, izađoh iz sobe i čuh za sobom:

– A saamo sam ti reekla da te voooolim. Najviše od beskonačnooog…

Eto, zato ću sledeći put da izaberem odgovor pod C.

 

Izvor fotografija: Unsplash, Pexels

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.