Brate, Marina A.

Test koji se koristi za procenu detetovog karaktera, sposobnosti i spremnosti za školu donekle je isti kao pre mnogo godina. Kao kad je moja malenkost išla u školu. Znači pre mnogo, mnogo, mnogo godina. Sećam se razgovora sa psihologom koji je od mene tražio da mu nešto nacrtam i da mu objasnim na crtežu šta je gore, dole, levo, desno. Sećam se da me je dugo ispitivao i da je mama imala tremu. Ne znam zašto, to je bila ‚‚samo” osnovna škola. 

Kad smo pre neki dan moja Katarina i ja krenule put osnovne škole na njeno testiranje, nisam htela da je opterećujem. Danima pre nisam htela da joj bilo šta namećem kao temu za razmišljanje šta će biti na testu. Zato nije ni bilo čudno kad je na prvo pitanje psihologa da li se raduje polasku u školu, potpuno iskreno i bez razmišljanja odgovorila: ‘’Ne baš!”.

Kako čovek da se postavi u situaciji kad je dete brutalno iskreno, toliko da to možda ide njemu samom na štetu?

Da se smeškam, foliram, uskačem u reč da to nije baš tako? Ne, ja sam još iskrenije od nje, prasnula u smeh i tako očas posla dovela u pitanje moju roditeljsku pedagogiju, nasmejavši se u sledećem trenutku kao da sam pojela najkiseliji krastavac iz tegle. Onaj što je ostao na dnu, pokvaren. Na sreću, psiholog – jedna vična i prekaljena lafica, poučena dugim iskustvom stečenim upravo kroz rad sa decom, odmah je shvatila s kim ima posla. Hoću da se tešim da nisam zbog takve svoje reakcije izbačena, nego da je to zato što roditelj mora da izađe kada psiholog proverava znanje i spremnost deteta za školu.

Nije tajna da moje dete mesecima unazad odbija da prihvati činjenicu da mora da pođe u školu. Pitala sam da li mogu da joj odložim školu za sledeću godinu zato što pokazuje otpor prema školi i zato što je počela da prezire i vrtić otkada su počeli sa predškolskom nastavom.

Da je rođena nekoliko nedelja kasnije, sve bi bilo drugačije, ali zakonska granica za polazak u osnovnu školu strogo kaže da svako dete rođeno do 1. marta određene godine mora da upiše osnovnu školu one godine kad napuni šest godina života.

Rekli su mi da se sada polazak u školu odlaže isključivo u ‚‚teškim slučajevima”, bez preciziranja šta oni obuhvataju. Rekli su mi da nisam merodavna kad je procena zrelosti u pitanju. Rekli su mi da o tome može da odluči jedino školski psiholog.

Stvarno tako i bi.

Ali, ne onako kako sam se nadala.

Kad sam izašla iz kancelarije, iza zatvorenih vrata mogla sam da čujem pitanja vezana za godišnja doba:

– Koje godišnje doba je posle zime? A koje je pre?

Takođe, čuh jasno definisano pitanje:

– Šta je bilo pre, juče ili sutra?

Odgovore nisam čula. Nisam, zato što se začulo zvono i zato što su na sve strane odnekud izletela neka silna deca i više nisam mogla da čujem ni sebe kako razmišljam, kamoli pitanja i odgovore. Prvo se zbunih, jer sam očekivala da u školu sada idu samo deca koja idu u dnevni boravak, a ova deca su bila velika?!! Stigoh da se zapitam u tom iznenadom rasulu, gde su korona i mere predostrožnosti pošto epidemija nije završena, a ne videh, osim samog psihloga, sebe i Katarine, ni jednu jedinu osobu s maskom ili ne daj bože rukavicama, a roditelji su dolazili i odlazili pošto su se i u kancelariji pored uporedo radila testiranja dece.

Posle više od pola sata, otvoriše se vrata i ugledah moju devojčicu kako laktom, onako kako sam je ja naučila, pritiska kvaku da ne bi isprljala šake i dlanove. Detalj zbog kog se psihološkinja dodatno oduševila. Uđoh i sa vrata dobih gomilu pohvala na račun svog deteta, njene pameti i kako reče, specifičnog karaktera. Mhm, znači provalila ju je. Ispade da je neka vrsta vundera. Laskalo mi je, priznajem. U sledećem trenutku se uplaših, priznajem.

Šta da radim sa detetom koje je pametnije od mene?

Na ovo pitanje već čujem spreman odgovor mog muža. Ako ćemo stvarno, podsetiću ga šta stalno ponavlja i na koga je beše ono Katarina povukla, he, he. I da, umetnost je njena grana. Kad mi to reče, setih se da pre nekoliko godina Katarina zaista nije htela da izađe iz kuće sa dve iste čarape. Nosila ih je rasparene, onako kako niko drugi nikad ne bi.

Podsećanja radi, pre nekoliko godina ona je imala tri godine. Što bi babe rekle ‚‚to se tako rodi”!

Nije propustila priliku da objasni psihologu kako je muzika izuzetno opušta i kako ju je radovalo što se u pozadini tiho čula muzika sa radija.

Uskomešaše mi se misli i setih se kako je bila oduševljena kada smo nedavno gledali neki spot Slađane Milošević.  Rekla je da će tako da se oblači kad poraste. Prešla sam preko toga, ali se sad ozbiljno zaustavih u mislima. Jedno drugo ime mi iskoči u prvi plan. Vreme je da prihvatim da imam posla sa ozbiljnom umetnicom.

Brate, Marina.

Samo mi je to falilo. Jedna nova Marina A. da nam ulepša život svojom skrajnutošću.

Brate, Marina A.

Pa ti vidi.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.