Jadna ti

– Ajde, ajde, samo malo. Lepo zatvoriš oči i spavaš, ništa lakše. Možemo zajedno da odmorimo, kao kiflice pred rernu – molila sam Milu da odspava svoju dnevnu minutažu, ali ona kao da me nije čula. Terala je svoje, sad već ozbiljno nezainteresovana za bilo šta što joj predložim, naročito nešto tako dosadno kao što je spavanje. Jednostavno, nije bilo šanse da je namolim da legne.

Pre toga je imala zanimljivo pre podne sa ocem dok sam išla u nedeljnu kupovinu. Bila sam ispred prodavnice zdrave hrane, kad mi je zazvonio telefon koji nisam imala čime da dohvatim, budući da kad idem u kupovinu, već posle prve radnje napunim ruke kesama.

Čik ti nosi organski ceger u vreme korone. Ne nosim ga otkad je gadna viruščina promolila nos u našoj sredini. Ona na vrata, a ceger kroz prozor.

Lepo – skoro pa zaboravljen! Ovako, krenem praznih ruku i posle deset, eventualno petnaest minuta, eto promene situacije! Kesa do kesice. Nije ni čudo što sam pre nedelju dana baš tu, u istoj prodavnici, našla kesu jagoda. Neko ko ja, napunio ruke, izgubio osećaj i šta doneseš kući – doneseš. Podigla ja jadnu kesu, svi vrte glavama, sležu ramenima. Sležite vi, samo sležite, mislim se, zato ja i nosim rukavice kad idem u nabavku. A oko mene svi golih lica, golih ruku, pa se stegli kad sam podigla kesu, ko da sam izvadila crvenu vunicu da im bajem, a ne jagode. Odjednom svako gleda na svoju stranu, a minut pre toga sve su brojali preko ramena i kontrolisali tuđe spiskove. Svi odreda fino vaspitani, pa se ufitiljili kao – nije njihova. Dadoh do znanja prodavačicama, takođe gologlavim i golorukim, kao narod u vreme Turaka, da je kesa na frižideru, ako se vrati vlasnik ili vlasnica i odoh svojim putem.

Foto: Pixabay

Ovog puta, taman da zakoračim u prodavnicu izgubljenih jagoda, meni poče da se trese torba od vibracije telefona. Sve me bacala ko zaposednutu, pu pu daleko bilo. Nikako da ga nađem i onda se setim da me to i sat trese, pa ga nekako, pošto čelom nisam uspela, aktivirah malim prstom desne ruke, sve preko rukavica. Prvo začuh dečji plač, prepoznah svoje potomke, jer to kad zine, pauze nema dok ti ne krenu žmarci niz kičmu, tačno kao u školi kad te posle neprospavane noći prozove najgori profesor iz najgoreg predmeta… Izvlači se i čupaj kako znaš, ionako na kraju uvek možeš da moliš… Potom čuh inače uvek staloženi glas svog muža, van sebe od onoga šta mu je jednoipogodišnje dete priredilo.


– Pa to, pa ona, znaš ti šta je ona uradila? To je nečuveno! – dok je nastavio s uzdasima, vrebala sam omanjeg čoveka u samoj radnji koji se upravo usmerio ka izlazu gde sam ja bila na redu.
– Da li čuješ? Neće da spava, nema šanse.  Onda je skinula pelenu i bacila je iza kreveta i…i… piškila je po krevecu.

U tom trenutku uđoh u prodavnicu i shvatih da svi gledaju u pravcu razrešenja situacije bebe koja piški gde stigne, ako je verovati glasu iz sata ‚‚Sport Bilija“.


– Bili, obuci je i vrati da spava, uskoro stižem. Posmatraj to s pozitivne strane, bar nije kakila! Odjava!

Još da sam zamahnula torbom i da mi se ona povećala, bilo bi skoro isto kao u pomenutom crtaću.

Bili me nije razumeo do kraja pa je prekinuo vezu, tužan što ga ćerka ne poštuje.

Izraz ‚‚jadna ti“, foto: Pixabay
Prodavačice me uslužiše brže-bolje sa onim ženskim saosećanjem u očima „Muško, šta ćeš. Jadna ti!”

Šta ‚‚šta ću“. Znam ja šta ću, problem je samo što on to ne zna. Ili se pravi da ne zna. Takvi su najgori. Što ja jadna? Jadan on, ne ja. Aa, ne ide kod mene to tako. Eto, pre neki dan pola sata me je dozivao, ja bila u kuhinji. Zove me čovek i zove, ne shvata da sam u bitnom poslu i kad ne mogah više da otrpim to dozivanje, dreknuh:

– Aj dođi ti!

On se istog časa stvori u kuhinji. Ja se iznenadih i priupitah ga najnormalnije:

– Što si došao?

On odgovori pogledavši me iznenađeno:

– Pa rekla si mi!

Tu se ja iznenadih još više nego on i upitah:

– Ko ti rek’o? Ja? Kad sam ti rekla?

Eto, to je najsavršeniji primer da on ništa ne razume. Ne zna. Jednostavno ne zna. Svakoj ženi koja ovo pročita biće sve savršeno jasno. Muškarcu, međutim, neće. Ni ne mora.

Elem, kad se vratih kući, zatekoh igru ‚‚Kauboja i Indijanaca“ u povoju. Nije se znalo ko je kauboj ko Indijanac. Ovo kod mene kao da su sve Indijanci. Još da su dohvatili Ivoninu šminku da kompletiraju, ali se nisu setili, a ja sigurno neću da im dajem glupe ideje. Katarina koja peva na naslonu kauča u dnevnoj sobi i Mila koja se čuje da dolazi, ko poglavica prosečnog plemena kad pokličem najavljuje bitku. Tate nigde. Kaže, na poslu je. Intervenisao jednom. Kad Mila nije htela da spava. Posle toga je nestao u nepoznatom pravcu. Nije se čupao za kosu. Nije vikao na njih. Nije zanosio glavom ni žmirkao očima. Ako je verovati Katarini. Samo je malo pričao sa sobom. Nešto što nije razumela. Onda u redu.

Uzeh Milu, stavih je u krevet i iako se činilo da neće, kad pomenuh kiflice, zakoluta očima i zaspa u roku od nekoliko minuta. Katarina se ućuta da ne bi budila sestru i ode u svoju sobu da se igra. Posle nekog vremena, vrata Ivonine sobe počeše polako da se otvaraju, a iza njih ne prepoznah Ivonu. Učini mi se da prvo vidim samo oko, potom i celu polovinu poznatog lica. Kad se uveri da nema opasnosti na vidiku, promoli i nos i celu glavu. Pogleda levo-desno i tek tada izađe. Bili – glavom i bradom! Potpuno prisutan samo kad prođe opasnost! Predostrožnost je majka opreza!

Foto: Pixabay

Prođe pored mene kao da nisam tu i sede za svoj kompjuter. Samo reče usput tiho:

– Konačno! – šta god mu to značilo. 

Ja se zamislih nad reakcijom onih teta iz radnje. Da li je moguće da je i dalje raširen patrijarhalno-zastareli i zaostali način gledanja na stvari, situaciju, svet i da se ukaže tako nepozvan, kao meni u najobičnijoj prodavnici? Čim se ukaže prilika pa ispliva da je neko muško negde ispustilo konce iz ruku u kućnim poslovima i obavezama oko dece, ima onih koje vrte glavom, smeškaju se i podrivaju veru da žene mogu da ostvare dugoželjenu jednakost. Sve pod parolom muškog ‚‚neznanja“ i ‚‚nesnalaženja“. Van kuće svakodnevno prisustvujemo šovinističkim izjavama kad je reč o ženi-vozaču, ženi na šalteru, ženi-sekretarici itd. Potpuno druga vrsta šovinizma ukorenjena u izdancima zakasnelog patrijarhata koji odoleva vremenu i u 2020-oj, otkrije se s vremena na vreme u ovakvim reakcijama kakve su imale prodavačice koje su me pogledale ‚‚onako“.

Šta može da znači klimanje glavom, grubo smeškanje i saučesničko zgledanje osim ‘’On ne zna! On ne ume! On nije vešt oko dece i u kući kao ona!”

Znači tako. On ne ume, je li? Ne zna, ahmm? Ili neće? Ili se pravi da ne ume? Da nema pojma?

E, pa, ovako… Može da ne ume. I da ne zna. I da nema pojma. I da se pravi koliko hoće. I da stvarno nije vešt u kući i oko dece kao ja. Može on i da neće. Ali, ima da MORA. I to dok ja ne umem, ne znam, nemam pojma, neću i pravim se da nisam vešta van kuće. Za mene i za njega smo jednaki, za ostale ne znam. Sa njima ne živim. A onim prodavačicama ‚‚zdrave hrane“ sledeći put mogu da uputim samo jedan blago teleći pogled. U skladu sa njihovim životnim stavovima, a bogami i sa našom aktuelnom situacijom.

A o tome koliko smo stvarno u svemu jadni svi mi, ne samo ja – neki drugi put.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.