Ja sam pitbul

Da li imate pitbula? Svaka porodica treba da ima pitbula. Nekada se to zvalo ‚‚loš policajac“. Danas igra ‚‚dobrog i lošeg policajca“ gotovo da ne postoji. Danas se to zove pitbul. Onaj ko ide da sređuje stvari. Onaj ko rešava sve. Na svoj način. Na način jednog malog dragog divljeg pitbula. Pitbul terijera. U našoj zemlji odavno ne može drugačije. Odavno ništa više nije civilizovano ni smireno, niti je po pravilima. Odavno je sve prepušteno zakonu jačeg, van svakog zakona. Odavno sve ide ‚‚preko veze“, čak kad dete u školu upisujete. Šta u školu, treba vam veza kad ga upisujete u obdanište. U najobičniji državni vrtić. I to ne preko svake veze, zna se preko koje. Preko one vrste što se onoj šačici normalnih, koliko nas je ukupno ostalo u ovoj državi, gadi preko svake mere. Preko partijske veze.

Zato vam je potreban pitbul. Bar jedan. Ne pudla. Ne koker-španijel. Ne ni ‚‚kako zamišljam psa“ – bigl varijanta. Ni njufaundlender. Ni vučjak. Oni neka ostanu Titovi, neću da ih diram. Ni ptičari, ni dalmatineri. Ni razne vrste terijera. Treba vam tačno određena vrsta terijera. Ne pit, ne bul, ne stafordski terijer. Samo jedan običan pitbul terijer.

U našoj porodici ja sam pitbul. Ljut i besan. Opasan kad isuče očnjake kroz koje reži nadaleko. Isučem ih po potrebi. Retko, ali kvalitetno.

Uvek rado prepuštam rešavanje stvari svojoj ‚‚smirenijoj“ polovini, na fin, kulturan i miran način. Tiho, staloženo, da se ne čuje ni u prostoriji pored koje se odvija drama. Ne znači to da ja nisam kulturna pri rešavanju spornih situacija, samo znači da ne volim da se uzrujavam. Zato konflikte rado prepuštam drugima.

Kad ja rešavam stvari, onda se to čuje. Onda svi znaju ko rešava stvari.

Ovoga puta nije moglo drugačije. Ovoga puta digla sam glas toliko i tako da mi je direktorka lokalne predškolske ustanove na opštini u Beogradu gde živim, smireno, potresavši se samo malo, što nije bilo teško zaključiti, jer je odreagovala tek kada sam pomenula da nemam vezu preko koje mogu da upišem dete u vrtić, rekla da ona svojim zaposlenima ne dozvoljava da dižu glas. Aha, dakle, ovaj pitbul je pogodio u centar! Nije teško naslutiti da ovaj pitbul nije prestao da reži, jer ovaj pitbul se ne plaši tipova bez emocija koje tačno zahvaljujući takvoj osobini i biraju za takva mesta, odgovorivši da ja nisam njen zaposleni i da ću itekako dići glas, jer samo tako moj glas može da se čuje.

Predmet spora: četvrto po redu rođenja dete u porodici gde su oba roditelja u stalnom radnom odnosu i koji žive na adresi opštine za čiji su vrtić podneli prijavu, a koji je fizički najbliži toj istoj adresi stanovanja, nije upisano u vrtić. Razlog kao ni objašnjenje za to ne postoje.

Legenda kaže da svako treće i naredno dete u porodici u Beogradu ima pravo na besplatan vrtić. Ja želim da znam koliko je te dece stvarno ostvarilo svoje pravo. Moje treće po redu rođenja dete u porodici nije ostvarilo to pravo. Nisam se žalila. Nisam pisala žalbu, nisam reagovala. Moje treće dete išlo je u privatni vrtić koje je plaćalo kao svako drugo dete.

Kako su mi sada rekli, u toku moje usmene žalbe, zaposleni u upravi pomenute predškolske ustanove, prednost imaju deca čije sestre i braća već idu u isti vrtić. Moje treće dete su odbili da upišu četiri godine ranije. Da nisu, ovo četvrto dete imalo bi prednost. Ovako ga nema.

Nema veze ni to što je četvrto dete iz porodice koja je jedno dete sahranila nekoliko godina pre nego što je četvrto dete uopšte rođeno. Dvoje dece rođeno posle smrti jednog deteta nemaju nikakav prioritet. Država kaže da stimuliše porodice i natalitet. Iz ovog primera jasno je kako to (ne)radi.

Za državu nema veze ni to što moje treće dete po redu pati od epilepsije.

Vrtić najbliži školi u koju u septembru moje treće dete treba da krene, glatko je odbio da upiše moje četvrto dete. Mojoj porodici, posebno zbog dijagnoze mog trećeg deteta, mnogo je bitno da sve bude nadohvat ruke. Da škola i vrtić u koji deca idu budu blizu kuće.

Da, ja sam pitbul koji misli o svemu.

Ja sam pitbul kome su deca na prvom mestu u životu.

Ja sam pitbul koji je izgubio jedno dete zauvek i zato će da se bori da zaštiti svoju ostalu decu kako god zna i može. Dok mu i poslednji očnjak bude oštar.

Rekli su mi na sve, zaposleni u upravi predškolske ustanove, zabezeknuti od istine koju im je pitbul odrežao u lice, uplašeni od pogrešnih donetih odluka i poteza među kojima je onaj da dete ovog pitbula ne upišu u odgovarajući vrtić, da je moja žalba prioritet.

Ko je pogrešio, kao ni šta je razlog zbog kog je moja treća ćerka odnosno četvrto dete odbijena nisu ni pomenuli. Samo su bili bledi. Ili je to zato što im je kancelarija zaklonjena od sunca.

Ko je pogrešio, sistem ili ljudi?

Pitbul čeka 26. juni. Datum do kada su obećali da će odgovoriti na žalbu.

26. je posle 21, a svi znamo šta je 21! Da vidimo koliko su spremni da svoje krupne greške reše u korist te dece koju stalno pominju.

Nadam se samo da im ovaj pitbul do tada neće odgristi nešto što, možda u stvari ni nemaju…

Ipak je to ‚‚samo“ pitbul.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.