Mili je dosadno

Jednog dana Katarina je otišla kod bake. Spakovala se, pozdravila i otišla. Mila je ostala bez društva. Bila je malo zbunjena. Bilo joj je čudno. Bilo je čudno i mami. Kako da joj ne bude čudno kad nije bilo tu najavljivačice svega što Mila uzme u ruke, a Mila nikad ne staje. Mila stalno nešto ima u rukama. Naravno, nešto što ne sme da dira i nešto što jednoipogodišnjaci ne smeju da uzimaju. Kao recimo, trudnički jastuk, poznat još i pod nazivom ‚‚gnezdo za bebe“.

Mila je bila umorna. Od skakanja po hodniku, bacanja lopte i jurnjave za malom loptom koja je stalno neposlušno skakutala ispod trpezarijskog stola, kao i od rasturanja jedne polovične pakle vlažnih maramica, jedne cele pakle papirnatih maramica i nekoliko papira rolne toalet-papira koju joj je mama na vreme oduzela. Kad je došlo vreme za spavanje, Mila nije htela da pristane da spava u krevecu. Jecala je tužno i jecala, sve dok se mama nije sažalila na nju i nežno je uzela. Držala ju je kratko u rukama i spustila na veliki, bračni krevet. Mila ju je pitomo gledala, obećavši pospanim pogledom da će tu da spava. Mama je izašla iz sobe i otišla u kuhinju da kuva ručak. Posle petnaestak minuta, baš kad je mama pomislila da obiđe svoju bebu koja je zaspala i da zatvori vrata, ta ista vrata su se s treskom zatvorila. Mama se uplašila da nije ostavila otvoren prozor i da se zato napravila promaja koja je vrlo lako mogla da probudi njenu bebu. Mama je verovala u promaju sve dok nije otvorila vrata spavaće sobe i shvatila da je njena Mila ta promaja koja lupa vratima. Najverovatnije iz straha da mama ne bi videla ono što je Mila uradila.

Šta je Mila uradila dok je mama pristavljala ručak?

Mila nije uradila ništa strašno. Samo je otvorila rajsferšlus na jednom obližnjem jastuku i onda se desilo nešto mnogo lepo. Iz jastuka su izletele neke divne sitne kuglice koje su letele i letele… Svuda su letele, svuda po krevetu… I pored kreveta. I oko kreveta. I svuda po sobi. Bilo ih je i u Milinom krevecu. O,da! Svuda ih je bilo! Mila je čak probala i da ih jede. Nisu mnogo ukusne, ali to Mili ionako ne smeta. Mila nije probirljiva beba. Mila jede i ono što ne treba da se jede. Kao recimo tatine silikonske uloške u slušalicama. Kao razne šarene papiriće, još i ako su stikeri, pa svetlucaju, eto duple miline! Ko će Mili da objasni da se sitne kuglice od stiropora ne jedu i da nisu zdrave, taj bi mogao da stane u ozbiljan red za Nobelovu nagradu za ispoljavanje strpljenja u kriznim situacijama. Nema veze što ne postoji takva kategorija.

Dok se mama dva puta onesvestila i treći put prskala vodom kako bi se dozvala svesti, Mila se smejuljila i smejuljila, dajući naglas do znanja da je mnogo zabavno kad se isprazni jastuk koji joj je služio za spavanje prvih nekoliko meseci života.

Mama je najurila Milu iz sobe. Mili je i to bilo zabavno. Trčala je sve do kraja hodnika i dok se mama borila sa užasnim kuglicama koje su letele na sve strane, preteći da će da ulete u nozdrve i u kosu, našla je drugu vrstu zabave.

Zašto da stane? Zašto da mama usisava samo taj deo stana? Zašto da ne pokaže mami da zna gde stoje Ivonine pare i zašto da ih sve ne istrese nasred sobe na parket? Sve dinar po dinar… Po dinar…

Tačno onoliko koliko treba da se mama onesvesti treći put. U roku od deset minuta. I da ostavi usisivač na sredini kreveta dok trči do sledeće sobe. U kojoj je rasturena kasica prasica sa police tugaljivo gleda.

Dok Mile nema nigde.

Gde je Mila?

Mila je već našla sledeću zanimaciju. Zašto da ne odigra neku partiju jamba, dok mama sredi sve to što je počela.

Skloniće se. Da ne smeta. Uopšte joj nije jasna ta žena. Ide od sobe do sobe kao luda Nasta i sve nešto drobi sebi u bradu. I pominje njeno ime. Uopšte ne razume šta ona hoće od nje. Stalno joj govori da se igra, da nađe nešto da se igra i evo, kad se ona konačno pošteno zaigra, njoj opet nešto nije po volji. Ove kockice se savršeno prevrću i prave divan zvuk. Divno zveckaju. Hmm, da li su i kockice ukusne kao one kuglice?

Zveckale su neko vreme, dok se mama nije pojavila i otrgla joj najlepšu zanimaciju koju je sama našla. Lepšu i od onih čudnih loptica koje lete. Uzela joj je celu kutijicu sa svim kockicama. Nije htela da joj ostavi ni jednu jedinu. Baš je ona jedna sebična žena.

Ova mama baš ne ume da se zabavlja.

Mora da je to zbog godina. Ona je u godinama kad ništa ne razume. Kao svaka mama. Šta bi bilo da je Milu rodila ranije?

Bilo bi – da pitaš Ivonu, kao da je mama čula Milino pitanje. Nije ni tada, kada je bila mlada mama, imala rešenje za sve. Sada, sa četvrtim detetom i sa mnogo godina više, misli da već zna nešto oko dece. Najgore je što misli da zna, a ispada da mora ispočetka. Kao da ne zna ništa. Svako dete je novi izazov. Nova priča. Koliko god da ih ima. Bol u kičmi i vratu sa tim nemaju veze. Ima veze samo ona toplina oko srca koja se javi svaki put kad se mama odljuti. Jer, mama se na kraju uvek odljuti na svoje dete, koliko god da to dete nešto skrivi.

Svaki put. Baš svaki.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.