Da tramvaj ima trolu

– Nee! Nemojte, molim Vas! – uzaludno sam vikala.

Nije bilo vremena. Šteta je već bila učinjena. Ili nije. To je ono što najviše nervira. Ono što ne znamo ubija na svoj način.

No, da krenem od početka.

Opet haos od informacija na sve strane. Te, plaše nas. Te, nije tako strašno. Te, drugi talas. Te, nije drugi talas. Te, drugi deo prvog talasa. Te, e baš nije, baš je drugi. Te, kakvi li će biti treći, peti, šesti… Da li će ih biti?

Te, ovi opet na ekranu svaki dan. Muka da ih gledaš. Transfer blama odavno izvršen. Ostali samo dugmići… Na daljinskom. Jedina moć koja se i dalje održava. Da odrediš sebi šta ti odgovara. Da budeš samom sebi gospodar. Vazda bilo. Pritisneš i nestaju u roku od odmah. Kao da ih ni nema na tom kanalu, ili kanalima. Okreneš ‚‚Mašu i medu“ ili ‚‚Majmuna Džordža“, bar je on majmun kome možeš da veruješ i mirna ti, mirni oni oko tebe. Nema veze što je majmun. Ovaj  bar ima i rep. Govori smislenije od onih na drugim kanalima. A tako se i ponaša. Kulturno. Ne viče, ne mlatara rukama, ne crveni se od besa, ne optužuje druge. Kad čovek malo bolje razmisli, majmun Džordž bi mogao da bude primer za ponašanje na javnom mestu.  Kad smo već dovde došli, ne vidim da bi bio problem da nam majmun ukazuje na ispravno i pogrešno. On bi sigurno nosio masku u ovim vremenima i sklanjao se iz gužve.

Foto: Pexels
U svom tom haosu ti budi normalan, radi od kuće, ili idi na posao svaki dan i čuvaj se, jer nikad ne znaš s kim je onaj do tebe proveo vikend i da li je na posao došao prevozom, i ako jeste da li je u tom prevozu bilo zaraženih, i ako i to jeste, da li je došao u kontakt s zaraženim ili je samo stajao pored njega, jer i ako i to jeste, možda nije bio pored tog zaraženog duže od petnaest minuta, pošto je vreme od petnaest minuta ključno…

Uostalom, šta ima da bleji u gradskom prevozu duže od petnaest minuta? Lepo, predlažem, samo zbog sigurnosti, da se uvede novo pravilo da se na svakih petnaest minuta izađe iz autobusa, tramvaja, čega već i da se sačeka sledeći. Uz to, ako je i taj koji sedi pored tebe na poslu bio u prevozu pored zaraženog, ne znaš da li on ima antitela ili ih nema, jer, ako niste znali, u našem narodu pojavljuju se čudni ljudi koji nisu bili ni bolesni ni prehlađeni ni sada ni u skorije vreme, ni u februaru, ni u januaru, a po njima antitela samo piče. Za razliku od onih što su preležali ovo…, da se sad baš ne izražavam, i ni A nemaju od antitela… Ili su i ti testovi kod nas obrnuti? Da li je to dokaz da smo nebeski narod? Moguće, moguće… U stvari, ovde nemaština odavno vlada, ko zna šta ti jedu… čime se hrane. Da ne znam da se ulaz u Resavsku pećinu naplaćuje, da pomislim svašta.

Samo kad se setim kako je kineski izvor proteina skičao iznad naših glava po mraku za vreme obilaska pomenute pećine u nekom, petom ili šestom razredu osnovne. Nestade struja odjednom, ugasiše se svetla, a ovi izmileše istog trenutka. Stvoriše se sa svih strana. Samo čuh u celoj ujdurmi da devojčice moraju da zaštite kose, da se ne bi neki upleo… Posle smo hteli da ubijemo onog šaljivdžiju koji se napravio pametan da izvuče kablove tamo gde ne treba.

I onda, neko jede to? Meni ni dalje nije jasno, zato stalno ponavljam…

Foto: Unsplash

Dakle, u svoj ovoj gužvi od haosa, trauma, straha, brige, nervoze ti budi pametan, štiti se, pridržavaj se mera, budi miran, budi tih i vodi psa sa sobom.

Kažu da nema čoveka koji nije nabavio psa u poslednja dva meseca. I da nije kupio vikendicu u poslednja dva meseca. A kao nemaština vlada.

Ja nemam vikendicu. Nemam ni psa. Nekad su moji roditelji imali plac. Prodali su ga kad nam se dete lečilo od smrtonosne bolesti. Sve pare smo dali za njegovo lečenje u inostranstvu. Zato što su nam ovde rekli da tako nešto ne može da se leči nigde na svetu. Ispalo je da može. U mnogim delovima sveta. Nažalost, ona parola koju smo nosili devedesetih da je Beograd svet, u mom iskustvu, nije ispala tačna. Beograd za mene nije deo sveta. Bar ne onog koji je mogao da izleči moje dete.

Od svega što je na ceni u ovo koronsko-moronsko vreme ja imam samo porodicu. I hrčka. Malu i veliku decu i njihove probleme i nebuloze. Kako zovete trenutak kada vam najstarije čedo saopštava da joj je jedna od najboljih drugarica malo prehlađena i nema čulo ukusa? Ni mirisa. Kaže, njoj tako stalno, nije to ovo, mama, ajde bre ne smaraj??!!! Nebuloza, nego šta.

Zabranjeno joj je da ide kod bake i deke.

Malu decu pokušavam da animiram, jer nemaju prostor za skakanje, trčanje i divljanje, što priliči njihovim godinama. Tako dođoh na ideju da ih izvedem napolje pre podne do obližnjeg velikog otvorenog parka gde se uglavnom šetaju ljubimci, da se malo istrče sa loptom. Nema opasnosti da će da ugaze u kaku. Tamo stvarno ljudi vode računa o svojim ljubimcima. Ionako nosimo maramice i alkohol gde god da krenemo. Krenusmo kroz našu ulicu. Nismo stigle do kraja, naiđoše dve naizgled kulturne starije gospođe sa maskama na licu. Jedna od njih sa nepravilno stavljenom maskom, malo ispod nosa. I baš ta, sa tako palom maskom nasmeja se na pojavu moje Darje još izdaleka. Vidim, nosi masku. Računam, zna za mere opreza, neće valjda. Darju treba stići, pratila sam je u stopu. Nedovoljno. Trebalo je da se bacim. Ko mlada Milka Bosnić na tenk. Ili Marija Bursać. Ili Jelena Ćetković, stalno mešam njihova dostignuća. Eto, takva su vremena došla. Skoro pa ratna.

Foto: Pixabay

Međutim, sedelo se kod kuće mesecima, kondicija u minusu. Gde da skačem, još da se ušinem, tek onda da ne znam gde ću. Darja trči, ne pazi. Šta dete od jedne i po godine može da zna o zabranjenom kontaktu i rastojanju od dva metra? Na moje oči, tik uz nju, gospođa sa maskom ispod nosa, uhvati je svojim rukama za obe ruke. Ne jednom. Obe je koristila. Smešila se, kao da će da zaigra svaki čas ‚‚Ringe ringe raja“. Ja refleksno povikah:

– Nee! Nemojte, molim Vas! –

Gospođa pored odmah poče da grdi svoju prijateljicu. Pridružih joj se:

– Nemojte zbog Vas, ako ne zbog nje! Nikad ne znate s kim je ko kontaktirao!

Ona se žacnu. Zbog sebe. Videlo se da je nehotice prišla detetu koje trči. Kao da se ujela za usnu, reče iskreno:

– Jao, jeste! Eh sad…

Eh, sad je već svašta. Do pre sekundu je bilo ništa. Sekunda može da promeni sve. Nepažnja traje samo sekundu. Dovoljno da preokrene sve. Dovoljno da počneš da se nerviraš i da ti hiljadu misli prođe kroz glavu.

Ovo je vreme kada stariji ne treba da prilaze deci, naročito ne da ih pipaju. Ni mlađi ne treba da prilaze starijima. Sem toga, Darja ima atopijski dermatitis. I u najmirnijim vremenima ne dozvoljavamo da je nepoznati pozdravljaju dodirom. Ni namerno, ni slučajno.

Foto: PIxabay

I šta sad?

Da gledam u pasulj? Razmišljam? Razbijam glavu? Čekam…

Znam da ni kad sam bila devojka, ni u godinama kad su mi misli najviše lutale, nikada mi nije padalo na pamet da pipam tuđu decu. Nikada. To je izgleda stvar opšte kulture. I navike.

Ne znam da li je ta žena izašla iz prevoza, ne znam da li je pre toga možda bila sa nekim ko je zaražen, da li je ona sama zaražena. Ili nije. Uzalud je razmišljati o nečemu na šta nemaš odgovor.

Jedno je sigurno: ako druge ne mogu da promenim, mogu sebe. Ponašanje pojedinaca mi govori više od podataka onih sa ekrana i bilo čega drugog.

Odlučila sam da više ne vodim decu napolje ni u kakav park.

Mada, kad malo bolje razmislim, ona maska ispod nosa trebalo je da mi kaže s kim imam posla… Dođe mi na isto kao ono – da tramvaj ima trolu…

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.