Prvo skoči pa reci… šta god hoćeš

Još malo pa se vraćam u kolotečinu. U stvari, ne znam da li u ovim vremenima uopšte postoji kolotečina. Mislim da smo je svi sada željni. Da ustajemo i ležemo sa starim problemima, a one sa ovim novim, nametnutim. Veštačkim. Kroz uši i oči nabijenim. Na nos izašlim. Verujem da nema ni žene ni čoveka koji se nije smorio ove godine od bajne situacije koja nas je zadesila. Ni onih opuštenih, ni onih opreznih.

Evo primera da nije sve onako kako se čini i kako se očekuje. Kod mene nikad nije tako.

Spremih se jutros da izađem iz kuće i pozavršavam na više strana obaveze koje su me neplanirano zatekle. Krenuh od vrtića. Mere opreza na nivou, nema da uđe ko hoće. Prvo se javiš na interfon, onda ako ti daju zeleno svetlo, čekaš dok ti ne otključaju. Opremljeni oni, opremljena ja. Milina jedna od predostrožnosti. Uzajamne. Završih sve što treba u kratkom roku i odoh dalje, ka upravi istog vrtića. Tamo, na ulazu dezobarijera, umivaš ruke gelom iz male plastične flaše. Odreagovah, upravo sam sebi ruke umila alkoholom u kome se kupam kako izađem iz kuće, iako nisam alkoholičarka. Taman što sam spakovala flašicu, treba da se vatam za ovu tuđu, mutnu. Na sreću, to je i čuvar iz obezbeđenja video, pa me nije dalje maltretirao. Uh, dobro je, ko zna šta sam mogla da pokupim sa one musave flaše. Čekaj, nije to sve. Traže ti čelo. Nekad je na ceni bio obraz, sad čelo. Nešto razmišljam, koji li će deo tela sledeći da dođe na red.

Mere temperaturu. Čim videh toplomer, skoči mi… nešto.

Tako reagujem kad ugledam merač pritiska. Oni da mi se približe, da mi pritegnu zglob u čičak traku, ja ustuknem. Oni opet. Ja opet. Pa se sve snebivam ko seoska mlada prve bračne noći, pa sve neću, ne morate, ne treba, hvala, neka… I onda auuu, da li je vama uvek tako. Reagujem na nervnoj bazi. Lepo tako, na nervnoj. Sve može da nervnoj bazi, naročito kad ti se ne zna šta je, a reaguješ.

Foto: Unsplash

Naročito kad vidim merne instrumente vezane za medicinu. Kažu da je posledica trauma proživljenih u bolnici dok nam se lečilo dete. Svako merenje njegovog pritiska i temperature doživljavala sam kao napetu utakmicu kojoj se rezultat ne zna do samog kraja. A utakmica važna. Pitanje života i smrti. Posle njega, na sam pomen bolnice počinjem da titram. Posebno kad treba da mi se nešto izmeri. Kao obična temperatura.

Neću da kažem da sam pola sata pre toga jurila decu da ih obučem, obujem, nateram da se obuku, obuju i da sam se sa njhovim tvorcem, koji sebe tako doživljava, u idiličnoj atmosferi uputila ka pomenutoj destinaciji. Jer, kad on kaže da je to taj ćošak, a nije, i vidiš da nije, ali ne vredi da objašnjavaš, jer on zna gde je, a ti ne znaš, a što bi i znala, kao da nisi bila tu već nekoliko puta, za razliku od njega, zna se ko je najpametniji, i kad toliko sve znaš, što onda nisi ti vozila, a? I neću da kažem da sam izašla ulicu ranije i da sam pod maskom prepešačila celu tu ulicu, dok je dotični zastajkivao kolima sa otvorenim prozorom i dozivao da se vratim, kao da se podsećao kako je to kad hoćeš da pokažeš koliko se ložiš na svoja kola pa možeš da smuvaš svaku na koju pomisliš. Samo što mi nije namigivao, časna reč. I neću da kažem da je dao gas kao da će da potpiše crtu sa sve decom unutra, na svega sto metara ulice koliko je ostalo do njenog kraja, pa da ga je video neko pa da mi veruje na oči sopstvene, a ne ovako na reč. I neću da kažem da sam se skuvala na milion stepeni i da mi maska za to kuvanje uopšte nije bila olakšavajući element. I da mi je para blago izlazila na uši, što obični prolaznik nije mogao da primeti, ali je mogao svako ko je video da je gospodin tvorac stao na pogrešnom mestu. I onda ja ne znam gde sam pošla. I tako pripremljena, da ne kažem reš pečena, kao da sam lično izašla iz dela pekare sa pećima, meni prilazi čuvar iz obezbeđenja i ljubazno kaže: 

– Dajte čelo!

Foto: Pexels

Milion znojeva koliko me je oblilo nije bilo ništa naspram onog što me je tad spopalo. Gde me nađe u svemu ovom danas. Nagnuh se kao da ću da izvedem neko joga istezanje vrata i ugledah zabrinut pogled. Šta sad? Šta će on? A šta ću pa ja?

– 37,3

– Koliko? Šta?

– Evo vidite – pokaza aparat, tamo stvarno ti brojevi. Pored stoje neke dve žene. Izgleda i one omanule sa dozvoljenom temperaturom.

– Sunce – mislim se, i mesec i zvezde i sva ostala nebeska tela i planete – žurila sam, crkoh od vrućine! 

Pomislim, sad ću i od brige.

– Jeste – videh u njegovim očima odobravanje.

Klimnu glavom i pusti me da uđem. Uđoh tako svojim poslom.

Međutim, tamo krene crv. Gde sam bila, šta sam radila, ko mi je prilazio, kome sam ja prilazila…

Mora da je onaj omladinac na ulici pre dva dana koga nisam primetila da ide tik iza mene, a tvorac moje dece se pravio nevešt, pa se pomerio tačno tako da je ovog usmerio pravo na mene i baš kad sam se okretala omladinac se zahvalio tako da je tada prostrujao vazduh, a sa njim i iz njega ko zna šta još. Kako sam mogla to da dozvolim? Čak nisam ni ja, nego tvorac. Pa da, zna se ko je kriv. Nisam valjda ja.

Ili ona baka što je zgrabila moje najmlađe dete na ulici pre neki dan za ruke. Eto, znala sam. Čekaj, a dete? Kako je ona? Kako nisam primetila?

Rove tako po mislima, rove. Gledam onu ženu kod koje sam poslom došla, pojma nemam šta mi priča. Odobravam sve. Nisam tu. Jedva dočekah da se potpišem i da odem. Kući. I u… više.

Na izlazu mi onaj čuvar mahnu, pominjao je da će da mi ponovi merenje. Izgleda da nije imao vremena. Nisam ni ja. Sedoh u kola, progutah knedlu i izgovorih ono… oko temperature.

Foto: Pixabay

Tvorac se pokaza da je u isto vreme i veliki mislilac i ponovi moju rečenicu.

– Pa, sunce…

To što je on doprineo, nikom ništa. Ja nisam odavde. Ako nisi ti, odakle li sam tek ja.

Dođosmo kući. Šta sad? Sredih se, presvukoh, dohvatih toplomer. Pet minuta dugački kao sati. Za to vreme već je počelo da mi se spava, ono što me je juče bolela glava – mora da je to, ono što noćas nisam spavala sigurno je doprinelo, znala sam, a ručak, ko će sad da skuva ručak, šta će deca da jedu, ko će oko dece… Oprostih se ja u tih pet minuta sama sa sobom. Pošteno. I detaljno. Stigoh čak do toalet papira, jer ostadosmo na jednoj rolni, kuku majko…

Utom, isteče vreme. Izvadih lagano i… Prvo se uplaših, kako sam se sad ohladila? Jedva prešlo 36. Onda se nasmejah na tvorčeve reči da su svi ti merači, postavljeni na ulazima u javne ustanove, sigurno kineski. Skupi nisu, čim ih ima na svakom koraku. Pitanje je koliko su precizni… Tu opet dođosmo do Kine. Još će neko da pomisli da imam nešto protiv njih. Nemam, osim visokih cena veštačkih jelki koje narihtaju oko Nove godine. I supe od slepog miša od koje je sve ovo počelo. Taman i da nije, imam protiv njihove nacionalne kuhinje i načina ophođenja prema životinjama. I glasina o raznim drugim nedaćama među kojima se izdvajaju novi grip i stara kuga, koji se stidljivo pomaljaju sa te strane sveta… Eto, samo to.

Poskočih kao nova. Problem ručka za decu rešen u sekundi! Eto šta ti lepa vest može.

Mada, ovakva zaslužuje sigurno i desert.

I desert, dabome. 

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.