Ožiljak

Bela linijica ukoso i kruto je stajala na neobuzdanom plavetnilu, sama samcata, uokolo nije bilo drugih linija da je dotaknu, da je pretvore u nešto veće, opasnije. Daleko, gore, sa leve strane kovitlali su se talasi, sa primesama pitome sive, kao deblji potezi četkicom na uljanom platnu. Nije bilo pretećih boja, pretećih pokreta. Lagano je svetlost širila svoje krake, ne sekući druge oblike, pružajući dovoljno dobru vidljivost svemu kilometrima okolo, ne dajući moćnim saveznicima da se formiraju, da naprave oblik koji će prostrujati za tili čas na drugi deo planete i poslati nekome kišu, oluju ili nevreme. Sve je podsećalo na mirno jutro nad gradom.

Ožiljak na nebu svetleo je pred mojim očima, a ja sam bila u mraku.

Jedino zadovojstvo koje sam u životu pronalazila ležalo je u mojoj umešnosti da se izvučem iz najgorih situacija na najlepši način. Opet, jedino što nisam želela bilo je da se nađem u njima.

Vozila sam se kolima, znala sam gde sam krenula, nisam znala kako ću tamo da stignem. Pogledala sam se u ogledalce iznad sebe, lik koji sam videla nije imao snage da mi se osmehne. Oči su me tužno gledale, krijući najveću bol koju ljudska duša može da podnese. Skrenula sam u prvu ulicu desno, pažljivo i polako birala sam uglove grada, nespretno se nadajući da ću tako da pobegnem od loših misli, da ću se usrećiti kada vidim srećne ljude oko sebe. Njih kao da nije bilo. Ulice nisu bile puste, ali osmehe nisam primećivala. Onda, ispred kola, na semaforu odjednom je procvetao buket novih pupoljaka, devojčica koje su se smejuljile dok su kretale u potragu za maturskom haljinom. Osmeh mi je prošao licem, pokušavajući da prenese toplinu do srca. Uhvatila sam se rukom za levu stranu grudi, nešto me je stezalo, površno, skoro da me je peckalo, uporno i dosadno. Na radiju je svirala neka muzika, nisam obraćala pažnju, bilo je bitno da se nešto čuje u pozadini, tiho, da ne osetim da sam sama…

Ožiljak na nebu je stajao nepomično, sve okolo bilo je svetloplave boje.

Ožiljak na nebu uporno me je pratio, potražila sam druge linije oko njega pokušavajući da sklopim lik, kao da sam rešavala zagonetku. I dalje je bio sam, jedini na bezgraničnom prostranstvu. Sam i lep.

Foto: Stocksnap

Vrtela sam se u krug, a ulice su se vrtele oko mene, bezobzirno i svojeglavo, kao pri jačem pijanstvu. Držala sam volan grčevito, kao predmet spasa, predmet koji će me izvaditi iz ovog trenutka, jednom zauvek i poslati tamo gde me nikada neće tištiti iznutra, ni tuga, ni nesreća, ni bol. Zgazila sam papučicu za gas skoro do kraja. Odjednom. Kao da sam odlučila. Ili prihvatila to što imam. Nisam još bila sigurna.

Ožiljak na nebu stajao je i dalje strogo, sam u moru drugih većih krivih linija.

Dole, u kolima, sedela sam i ja sama, odsutna u gužvi tuđih sudbina.

Učinilo mi se na trenutak da će se ožiljak pomeriti i uskočiti u moje srce i ostati tamo neko vreme. Onda me je opet pecnulo u grudima, skoro do kičme. Uhvatila sam se desnom rukom blizu srca u pokušaju da prekinem probadanje. Nisam uspela. Bilo je sve jače. Kako je vreme prolazilo, kao da je jačalo. Kao da je postalo svesno da ne može da prođe, da nikad neće proći to što osećam…

Kao da je još uvek tu, kao da ga čujem da se smeje dok prosipa brašno po kuhinji, kao da vidim njegov pokret glavom i osmeh na licu kad se blesavi u priči koja samo njemu, samo njegovim vršnjacima, samo deci može da ima značenje… kao da osećam njegov miris, miris čiste dečije kože posle kupanja, kao da i dalje imam na usnama poljupce koje sam mu davala svakodnevno, kao da ga vidim kako trči u parku i penje se na sve one sprave koje smo zaobilazili da se ne bi povredio, da ne bi podlegao nekom virusu jer to nije bilo za dete u njegovom stanju, kao da mogu da ga osetim u zagrljaju, celom širinom tela, kako je mogao ceo da stane u moj zagrljaj, kao da je bio skrojen po njemu, u centimetar, kao da odzvanja i dalje njegov poziv da se mazimo, iznenada, kad je svako zaokupljen svojim mislima, prenuo bi nas glasić pun ljubavi, pun želja da tu ljubav podeli sa nama, da nam je da, da nam je pokloni, da nas obasipa nežnošću kad se najmanje nadamo, da nam šalje poljupce kad se udaljimo na čas, na tren, kao da ćemo se udaljiti na dugo, kao da ćemo otići, kao da ćemo se izgubiti, a otišao je on, mi smo i dalje tu, izgubljeni…

Foto: Unsplash

Vraćam ruku na volan i nastavljam do sledeće raskrsnice. Nije bila daleko, mislila sam da jeste a kao da se stvorila ispred mene za tili čas. Ili sam prebrzo išla, kao da sam žurila da dostignem nešto, a ne umem da objasnim šta.

Pogled u nebo.

Još uvek je tu.

Ožiljak na nebu, bela kosa linijica koja uporno stoji i mirno čeka svoj trenutak.

Vidim ga na nebu, a znam da je u meni, da je unutra, duboko i mirno, deo mene, deo svega što se dešava, htela ja to da prihvatim ili ne. Ožiljak na nebu u mojoj duši. Slatko i bezbrižno drema i uživa. Ne pomera se i ne traži ništa. Ostaje spokojno našavši mesto koje mu odgovara, čini se zauvek. A znam da nije tako. Znam da je tu, da mora da bude tu i da će biti tu. Ne uvek. Ne zauvek. Samo… dok ne zaraste.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.