Sreća

Dok sam sedeo u parku kod najprometnije ulice u gradu, s leđa mi se prikrala jedna senka. Bila je čudna i napadna, nenaviknuta na ljude. Nije imala ništa na sebi, bila je glatka i ćutke je grabila kroz mrak. Hteo sam da pričam sa njom. Ćutala je. Iz mraka je izašao neki par. Bili su mladi i delovali su zaljubljeno. Senka je bljunula vatru i spalila ih u sekundi. Nisam se uplašio. Nisam bio zaljubljen. Nije mi mogla ništa.

Sutradan, još nije svanulo, probudio sam se i precizno izračunao godinu i dan. Sedeo sam u ćošku, sam, na goloj klupici koju niko više nije hteo ni da pogleda koliko je bila ružna. Ja sam je voleo i uživao sam da sedim na njoj, sam i bez obaveza. Posle sati provedenih u računanju i proveravanju datuma, krenuo sam da se odmorim. Konačna formula još nije bila na vidiku. Ta beskonačnost svrbela me je neprestano. Nekad manje, nekad više, nije prestajala da me golica i izaziva moju pažnju.

Ponovo sam šetao parkom. Ničega posebnog nije bilo na licima ljudi koje sam usput sretao. Svi su me gledali isto, s čuđenjem, poluspuštenih glava, skoro stideći se. Nisam mogao da prihvatim razliku između nas. Ja se nisam stideo. Nisam imao razlog za to.

Posle godina provedenih u istim mantilima, sa istim svakodnevnim obredima, pored istih istrošenih osoba, nisam više mislio o sebi. Naš cilj, koji je u međuvremenu postao samo moj, počeo je polako da se otuđuje i od mene. Postajao mi je sve manje bitan. Ostala je samo svest o nedovršenom delu, čiji je kraj neumitan.

Noć je protekla mirno. Nije bilo nikoga, ni senke od prethodne noći…

Oko podneva desilo se nešto čudno, nesvakidašnje. Zaboravio sam da pomešam napitke. To mi se nije dogodilo prethodnih decenija. Zamislio sam se i zapitao da li je to najava skorog kraja. Formula za koju sam bio spreman i život da dam polako je, u formi hipoteze, iščilela iz moje glave. Ili je to što se godinama hranila mojim strpljenjem bilo presudno da umre nenajavljeno.

Foto: Stocksnap

Jedva sam dočekao noć. Bio sam sam, u mraku, u parku kod najpromentije ulice u gradu. Okretao sam se pazeći da ne naiđe. Nisam je očekivao iako sam se ponašao kao da gorim od nestrpljenja da je ponovo sretnem. Sve vreme sam se plašio da ne napravim neki pogrešan korak, da je slučajno ne okrznem ili zgazim u tami. Izletela je kad sam pomislio koliko mi je malo potrebno da počnem da zaboravljam. Raširila je ruke i bezobrazno se nakašljala. Dala mi je do znanja da je jača. I da nikad neću uspeti u svojim nastojanjima da je pobedim iako je ona bila samo senka, da je ućutkam, iako ona nikad nije govorila, da je ubijem, iako ona materijalno nije ni postojala.

Probudio sam se kasno sledećeg dana, sa novim mislima koje sam želeo što pre da pretočim u stvarnost. Užurbano sam obukao svoj radni mantil i otišao u laboratoriju. Stigao sam pre ostalih. Dok su epruvete čekale da počnem da se igram njima, vežbao sam govor, način na koji ću ostalima saopštiti da odustajem. Neki su se smeškali, neki su me gledali sa sažaljenjem, niko nije bio ravnodušan prema mojoj odluci. Posle više decenija potrošenih na uzaludno traganje za formulom za sreću, shvatio sam da ona ne postoji… Da je varljiva kao moja strast da je pronađem. Da je malecna kao lica ljudi koje svakodnevno srećem. Da je nestalna kao želja. Da je usamljena kao ona moja bezobrazna, crna, čudna i nestvarna senka.

Izašao sam napolje. Dok sam prelazio ulicu učinilo mi se da je proletelo nešto sitno i da se smeje iza mojih leđa. Naglo sam se okrenuo, ali tamo nije bilo ničega. Napravio sam sledeći korak i provrteo glavom…

Ne, ipak mi se samo učinilo.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.