KOSA ZLATA VREDNA

Po ko zna koji put provlačili smo se između ljudi, dece i kofera. Uski hodnik Tiršove odisao je oporim vazduhom. Mirisi sendviča, isprosipani sokovi i ljudski znoj ispod debelih kaputa. Koliko god da sam bila naviknuta na Milanovu golu glavu, koliko god sam se trudila da me ne rastužuju loši komentari ili pogrešni postupci nepoznatih ljudi, svaki put bih se skamenila ako bih uhvatila nečiji znatiželjan pogled. Bilo mi je stalo da moje dete makar ne izgleda bolesno, da ne ostavlja taj utisak. Utisak koji budi gorčinu, tugu i ono od čega sam uporno bežala, a što je bilo neminovno – sažaljenje.

Srce mi je pucalo u trenucima kada smo odlučili da ga ošišamo.

Kad smo se prvi put vratili iz bolnice, onog davnog vikenda, odmah sam pozvala dečjeg frizera i zamolila ih da nam omoguće da dođemo kada ne bude dece u salonu, objasnivši im o čemu je reč. Milan je imao dugu kosu za dečaka, slojevi kose su mu se slivali u talasima dok su šiške nemirno bežale. Znali smo da bi terapija samo oslabila toliku kosu i da bi bilo nezgodno izboriti se sa dlakama koje padaju na sve strane. Frizerka nas je ispitivala i ispitivala, zanimalo ju je sve u vezi sa Milanovom bolešću. Nije bila naporna kao neke žene kasnije. Ili je to bilo samo zato što smo bili na samom početku lečenja.

Verovala sam da bih i ja postavljala ista pitanja da se nađem u sličnoj situaciji, jer to je prosto normalno, da saznaš nešto o nekome ili nečemu što nije svakidašnje. Rekli smo joj da Milanu skrati kosu što više. Zlatne vlasi su padale, neumoljivo letele ka podu, pramenovi su skidani. Milan je gledao znatiželjnim okicama, miran, dok smo ga zanimali sa igračkama.

Bio je mart i dolazilo je lepo vreme. Pravu, kratko ošišanu frizuru dečaka Milan je nosio samo nekih mesec dana. Skoro da smo se bili zabrinuli da li terapija deluje, jer iako su nam najavili da očekujemo da mu kosa opadne, ona je stajala, ređa i slabija nego pre, ali bila je tu. Tek kada je prošlo više od mesec dana od kada je počela terapija, primetili smo da se na Milanovom jastuku iz dana u dan zadržava sve više zlatnih vlasi. Koliko smo bili tužni što moramo da ošišamo našeg zlatnog dečaka, toliko smo bili zadovoljni jer smo bili ubeđeni da terapija deluje. Miloš je, kao i uvek, preuzeo rešavanje problema na sebe. Kupio je mašinicu za šišanje. Milanu smo objasnili da ćemo da ga ošišamo i da će neko vreme biti bez kose, ali da će ona opet porasti. Da se ne bi Milan osećao usamljeno, u kupatilu je, po novinama na podu i Miloš samom sebi skinuo nekoliko pramenova mašinicom, a onda je čekao da Milan pristane. Nije čekao dugo. Milan je bio spreman. Sećam se da smo mu tada, posle kupanja, prvi put obukli lep beli bade mantil sa tankim crvenim, plavim i žutim linijama koji je od nekoga dobio na poklon. Njih dvojica su se sami šišali, ja sam priskočila u pomoć kada je na red došlo kupanje. Za njega, kao i za nas, to je bio doživljaj. Nešto novo za šta smo želeli da je pokazatelj nečeg dobrog.

Foto: Unsplash

Bio je čudan bez kose, još nije skroz opala, ali više nije bilo dugih vlasi.

Njegove oči pune suza u ogledalu kupatila posle kupanja, govorile su više od rečenice: „Oću da mi jati tosa“, želeći da vrati nemirne pramenove koji su otišli u nepovrat. Sva tuga ovog sveta slila se tada iz njegovih očiju u moje srce i nisam znala ni šta treba da kažem ni šta da uradim. Bio je tako sladak, istinski povređen i zagrlila sam ga svom snagom, pokušavajući da ga zaštitim od svega…

Od sebe. Od naših odluka.

Dugo sam ga ljubila.

Nikada posle nije izrasla tako mekana, tako svetla i jaka.

Tako zlatna…

Zlatna kosica našeg milog deteta.

Našeg jedinog sina.

Slikali smo se, on u bade mantilu i ja sa mojom požutelom kosom koja je tada počela da gubi i boju i oblik. Govorila sam mu da je lep i poseban. Nismo propustili priliku, kada bismo narednih dana na ulici ugledali nekog čoveka bez kose, da ga pokažemo Milanu i ukažemo mu da nije jedini, da nije sam u svemu što se dešavalo. Sećam se da sam ga nosila u naručju prilikom izlaska sa pregleda, u dvorištu Tiršove, sa prednje glavne strane zgrade, kada je naišao sredovečni muškarac bez kose. Odmah sam ga pokazala Milanu i počela da pričam kako je moderno da ima takvu frizuru, bez kose, da nema kosu samo on nego i drugi nepoznati ljudi, i odrasli, ne samo deca koju je navikao da gleda. On je odbijao da postane jedan od njih – još jedno dete koje nema kosu. Još jedno dete koje je drugačije od svojih vršnjaka. Samo me je gledao i upijao moje reči, kao da su one bile nada koja mu je bila potrebna. Kao da su bile uteha koja ga je smirivala. Prihvatao ih je, ozbiljno usvajao i nastavljali smo dalje, korak po korak, dan po dan, tumarajući po bespuću, iščekujući tračak svetlosti, nešto što će biti drugačije i što će nam doneti poboljšanje, novi početak.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.