Oblande

Žali mi se komšinica pre neki dan da je muž uopšte ne podržava. Kad se požali da je nešto boli, ispadne razmažena, kada kaže da je umorna – prenemaže se, kada joj nije nešto po volji, onda je besna.

Zvuči poznato? Meni da. Ne pamtim da se ikad desilo kad se požalim da mi nije dobro, da je moj muž odreagovao zabrinuto. Ne mora da bude zabrinut, samo brižan. Sad vidim šta je moja svekrva mislila kad je govorila da više voli kad joj neko lepo u oblande zavije situaciju, umesto da joj iskreno kaže šta je. Ja bih, eto tako, sad volela da moj muž ume da pravi oblande. One prave, sa filom od zaprženog šećera i mleka, kakve je samo moja baba pravila.  Pa da se nacrtam pored šporeta kad počne, a ona uključi ringlu na struju jer se taj fil kuva satima, nije to za kuvanje na ringli s plinom. Pa kad izvadi varjačom na tanjirić da proba gustinu, a ja pogledom zalepljena za tanjirić, pa ne mogu da dočekam da se zgusne, da se ohladi. Da bar, eto, ovaj moj ume da napravi oblande, pa da nađem utehu u hrani, kad ga već boli uvo kad mene nešto boli. Ne, ne. Danas smo daleko od oblandi. I u pravom i u figurativnom smislu. Pa, on ovih dana samo proučava negativne strane šećera, ko da nikad nismo čitali o tome. Štetni pa štetni. Pa štetni, šta sad ja da im radim. Izbaci ih ili uzmi steviju i ćuti. Ja ne mogu, nije mi to to.

Foto: Unsplash

Da, stvarno ne bi bilo loše da se za promenu malo lažemo. Da se lažemo i da budemo mirni. Evo, nek on mene laže, baš da vidim kako to izgleda. Da me laže, brate mili, kako stigne, da glumi da je nežan i da ga zanima kako se osećam.

Da ja sva zatreperim kad se povede razgovor u društvu o muško – ženskim odnosima i da se ponosno iskezim kako je MOJ muž, za razliku od svih ostalih koje znam, pažljiv i zainteresovan za mene, moja mišljenja, stavove i osećanja.

A ne, kupi poklon za rođendan, oduševi me i sledećih godinu ni da se okrene kad jauknem da sam se udarila ili nešto slično. Toliko se izvežbao u parcijalnom primanju zvuka oko sebe da reaguje samo na one koji mu odgovaraju ili zbog kojih neće morati da se pomeri. Posle ume da priča kilogrami ovo, kilogrami ono, a kad, baćo, ti te kilograme treba spontano da trošiš, recimo, priskočiš, uzmeš suprugu u naručje i pobrineš se da je ništa ne boli tako što ćeš da joj izmasiraš bolno rame ili ukočen vrat, ne čuješ. Tišina. Ništa.

E, da. Volela bih da ovaj moj zna da glumi. Da me pogleda zaljubljeno kao tetreb, pa da trepće i da trči nekad da mi skuva kafu. A ne ono naše ‚‚Aj ti“ , ‚‚Ne mogu ja, aj ti“, ‚‚Bolje ipak ti“ i na kraju ostanemo bez kafe.

Foto: Pexels

Da pritrči kad nosim kese s pijace ko magarac i razmakne gužvu ispred mene da nesmetano prođem. Da nekad i on zna kad koje dete ima koje aktivnosti i obaveze i da ih on organizuje. Bez moje pomoći. Da ih vodi u školu i vrtić, a ne samo kad je primoran jer sam ja na „diklofenaku“. Da ih dobrovoljno izvede napolje i da se on nervira kad one neće kući i kad se prave da ga ne poznaju.

Da mi kupuje poklone ne samo kad mi je rođendan… Čekaj malo… Znam ja za slučajeve kad je On Njoj kupovao poklone, kao otputuje na službeni put pa se vrati sa parfemom. Pa ode na produženi vikend, zaboga tim bilding, pa se vrati sa cvećem i bombonjerom. Pa ga opet nema u vreme kad se obično vraća s posla, morao je duže da ostane, posao je to, pa joj dođe kući sa nekom bluzom… pa sa minđušama… pa sa ne znam kojim nakitom… pa sa svim mogućim vrstama slatkiša, pa sa tri broja manjim pantalonama, e tu bi mi bio skroz sumnjiv.

I onda kao da me nešto otrezni. Sve mi bude jasno u sekundi.

Ne moram ja one oblande.

Ionako više nikad neću jesti onakve kakve je pravila moja baba… 

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.