Nevolja se zove Demir, a užina je da se deli

Bila sam presrećna kada sam ugledala njeno ime na prvom spisku imena odeljenja u školi. Nekako sam predosećala da je tu, na sredini spiska i da je to njeno društvo sa kojim će odrastati, učiti se prvim bitnim samostalnim stvarima u životu i provoditi vreme, što bude starija, sve više sa njima, sve manje sa mnom. Znam, to tako ide. Jednom sam prošla kroz sve to i eno je, pune dvadeset dve. Ono malo vremena što provede u kući uvek je propraćeno rečenicama ‚‚Ne smaraj!” i ‚‚Izađite iz moje sobe!”. I ja puštam, šta ću. Ne svađam se dok ne dogori. Onda se sklanja. Sklanja i čudi, kao ja kad se čudim njoj. Naučila, imala od koga. Tako će i ova druga jednog dana. Znam. Sigurno će. Sreća da je taj dan još daleko.

Za sada može da me pogodi jedino ono njeno ‚‚Nemojte da mi remetite koncentraciju!”. Umetnički život je to! Treba imati razumevanja! I ja ga imam. Imam, za sada i na pretek.

Bila sam presrećna kada sam ovlaš prelazeći sva ona imena iznad i ispod njenog nešto shvatila, tamo u holu njene škole, u vreme kada nije bilo nikoga i kada me je tetkica pustila na lepe oči da uđem jednog subotnjeg popodneva. Sasvim slučajno me je pustila jer sam tuda prolazila i u trku je zamolila, dok je užurbano zatvarala kapiju, setivši se da nisam, kao ostali uzbuđeni roditelji đaka prvaka doletela do škole u zakazano vreme objavljivanja spiskova i držala svoj red i trčala da pre svih saznam u kom je odeljenju. Nisam, jer sam jednom već prošla kroz sve to. Da, bila sam presrećna kada sam sama sa sobom i sama ispred oglasne table shvatila da ne prepoznajem nijedno ‚‚problematično” ime. Iz kraja ih znam barem četiri, pet. Laknulo mi je iste sekunde! Laknulo toliko da mi je došlo da izljubim onu tetkicu, tu u holu škole, nasred prolaza između glavnog i dvorišnog ulaza škole, i pored toga što je vreme korone. Odletela sam brzinom svetlosti ka kući i zadovoljno saopštavala svim članovima familije telefonom usput da se moje savršeno dete koje nije uistinu nimalo savršeno ali za mene baš jeste, našlo u savršenom odeljenju sa verovatno savršenom učiteljicom. Za učiteljicu se nisam prevarila. Verovala sam da je dobra. Ispala je dobra. I više nego što sam očekivala. Kao moje dete i njeno odeljenje, i ona je bila savršena.

Foto: Pexels

Međutim, već posle dve, tri nedelje stvari su počele lagano da se preokreću. Onog dana kada je Katarina došla kući iz škole ispričavši nam da su dobili novog učenika, moja vera u ‚‚savršeno” poče da se ljulja. Kao brod u oluji koji svakog časa može da izgubi kontrolu. Nevolja koja se nazirala iz Katarininog opisivanja novog dečaka u odeljenju, postajala je svakim danom sve veća i veća. Nevolja se zvala Demir.

Aha, znači i savršeni dobiše jednog nesavršenog. Na kraj pameti mi nije bilo, kao što ne želim ni da sutra moja deca, ni ova od dvadeset dve ni ova od dve, povezuju imena ljudi sa njihovom nacionalnosti ili pripadnosti, da  je Demir iz skromne romske porodice. Miloš mi je jednom skoro usput dobacio, kako bi mi približio Demirov nemiran karakter, pošto je dočekao Katarinu iz škole neraspoloženu, onakvu kakvu nismo navikli da bude, da se mali Demir otrgao od majke posle škole i da ona sama ne može da ga obuzda. Katarina je zatim objasnila da je namrštena zato što ju je Demir gurnuo niz stepenice. Ništa mu nije rekla, ničim ga nije izazvala, ništa nije uradila što bi pokrenulo jedno dete na takav postupak. Ispričala nam je da je učiteljica videla sve, da ju je zadržala da ne padne i da je potom Demira izgrdila. Demira, malog Roma, za koga Katarina, moja Katarina, nije upotrebila onu reč kad ga je opisivala. Ni tu ni reč Rom. Drago mi je što nije. Mislim da ona ni ne zna te reči, a zna mnogo drugih koje mnogi odrasli ne koriste. Nacionalnost nije opis ljudskih osobina. Ni ne treba da bude. Nikada.

Dani su prolazili i posle početnog nezadovoljstva što jedan Demir kvari slogu u razredu jer stalno priča za vreme časa i pravi gluposti, Katarina je utihnula. Demira više nije pominjala. Na moje pitanje da li je Demir i dalje nemiran, odgovorila je nasmejano da on više ne dolazi u školu. Prošle su dve nedelje, pa i treća, Demira i dalje nije bilo. Nešto me je uznemiravalo, jer koliko god kvario disciplinu razreda, i on mora da ide u školu. I Demir je nečije dete. Onda sam se setila i čije. Primetila sam tu mršavicu od jedva metar i šezdeset već u prvim danima škole. Sa kišobran kolicima i jednom dobrom malenom devojčicom pored, strpljivo je pognute glave čekala tik uz ulaz, da čuvar otvori širom kapiju i činila je da se ne osećam najgore organizovanom majkom na svetu jer nemam kome da ostavim bebu dok čekam drugo dete. U društvu je sigurnije. Meni je u njenom bilo lakše. Nisam uspela da vidim koga grli jer sam u tim trenucima i ja dočekivala u zagrljaj.

Foto: Unsplash

Shvatila sam tek kad mi je Katarina pokazala ko je Demir, jednog sunčanog dana, pre nego što je počeo da izostaje. Ugledala sam ga pored kolica kako istrčava na ulicu dok mršavica juri za njim gurajući ona kolica sa bebom Milinog uzrasta i ne ispuštajući ruku ćerke malo mlađe od Katarine. Nije vikala. Dozivala ga je tiho, skoro kao da se stidi. U masi lica koja se mimoilaze i žure, brzo sam ih izgubila iz vida.

Pitala sam se kako nisam ranije ukopčala da je to Demir i onda sam shvatila da su ga verovatno naknadno premestili iz jednog odeljenja u drugo. I to baš u Katarinino. Da dokažu da savršenstvo ne postoji.

Pre nekoliko dana Katarina ga je prvi put posle dužeg vremena pomenula. Kaže, vratio se. Kaže, malo se smirio, nije više toliko nemiran. Ne pravi gluposti, ne gura drugu decu.

Danas je Katarina podelila užinu sa njim. Ono parčence gibanice pojela je sama. Kaže, slano niko neće. A kad je nosila palačinke podelila je sa pola razreda. Da, da, u vremenu korone. Deca su deca, kakvo god da je vreme. Danas je onaj deo jafa kolaca podeljenog na dva dela, da ima i za Janu, drugaricu iz vrtića, podelila na još jedan. Kaže, lepo je podelila, jedan za Janu, jedan za Demira i jedan za nju. Razgoračenim očima sam je gledala dok je objašnjavala kako je ručicama delila mekani čokoladni kolač na tri dela. Iako je već bio podeljen na dva. Njima nije smetalo. Ni to što je korona. Ni to što je zabranjeno da diraju rukama hranu. I nekako mi je bilo toplo oko srca. Nekako se ona razrogačenost istopila ko od šale. Onako, milina me neka oblila kakva odavno nije u ovo glupavo vreme korone. Kaže, obećao je da će im doneti sutra lizalice. Njoj i Jani. Danas je dao Jovani i Nadi.

Foto: Unsplash

Setila sam se one od dvadeset i dve i njenog problematičnog drugara iz osnovne škole. Nije imao oca, živeo je sa majkom i sa dedom. Tukao se, ometao nastavu, svađao sa nastavnicima, svima iz razreda, sa samim sobom. Ne, nije bio Rom. Kao što već rekoh, nacionalnost ne određuje koliko je neko sposoban da bude čovek. Maltretirao je sve iz odeljenja, udarao devojčice, lepio im žvake za kosu, cepao knjige, bacao sveske. Nije dirao samo nekoliko njih. Među njima i moju Ivonu. Kad god je pričala o njemu, govorila je da se ona sa njim ne svađa. Ni danas ne znam da li je to što je nije napadao bilo do mog deteta ili do njega samog. Znam samo da je, pošto nas je zadesila tragedija i pošto se zauvek naš mali član porodice preselio na srećnije mesto, baš taj dečak, taj problem društva, prišao mojoj devojčici i poklonio joj vrednu ikonu iz Jerusalima. Čak mislim da je jedini od svih njenih vršnjaka, a imali su tada trinaest godina, nezgodno vreme za prave probleme i surovo susretanje sa našom konačnošću, upravo on izgovorio reči koje su otkrivale da je jedino on znao sa čime se ona stvarno suočava, da je tako kako je i da mora dalje. Čuvam tu ikonu među ostalim ikonama.

I verujem u dobro. I u tog Demira što je jednog dana namerno gurnuo moje dete niz stepenice. Iako sam instinktivno tada poželela, da se ne lažemo, da uradim ono što svaka majka pomisli kad joj neko napadne dete, ipak mi je drago što mu je moje dete oprostilo. I što je danas sa njim podelilo užinu.

Idem sada da joj napravim nešto za sutra. Recimo, neke kiflice. Da ima da ponese sutra. Da podeli sa drugima. Da imaju ipak nešto slano pre onih lizalica!

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.