POSLEDNJE ROĐENDANSKO SLAVLJE

Naše molitve da Milanu bude dobro za rođendan bile su uslišene. Bližio se 6. novembar, a posle hemoterapije nije mu ni kosa opala. Pripremili smo ga ponovo na opadanje kose, rekli smo da će možda da nestane, ali da će ponovo da poraste, kao prošli put. Malo se namrštio na pomen opadanja kose, ali čim sam pomenula da će ponovo da raste opet se osmehnuo. Kako je lako prihvatao promene i nove situacije. Neko bi rekao da će se ljutiti što ne idemo kod teta Zoce u Tiršovu, ali on je spremno prihvatio nove sestre na Institutu i zbližio se sa njima onako kako se pacijenti sa sestrama zbližavaju.

Bližio se dan rođendana i naručila sam tortu u obliku Mekkvina uz dodatak čovečuljka – majstora Boba. Potrudila sam se da i ja napravim tortu, običnu, od „plazma“ keksa i malo žele bombona, prelivenu crnom čokoladom koja je bila dozvoljena u jelovniku i ukrašena sa hiljadu dodataka koje sam danima birala po lokalnim prodavnicama, kako bi bila što kitnjastija, šarenija i vedrija. Iako smo se trudili da ne dajemo Milanu slatko, ovaj dan je ipak bio izuzetak. Ipak je bio Milanov rođendan i tešili smo se mislima da mu jedno parče torte neće smetati…

Svi su nas zvali telefonom, svi su nam želeli samo jedno…

Na taj dan Milan je ustao lepo raspoložen. Trčao je na sve strane po kući, uzbuđen i radostan. Uzbuđenje je raslo kako smo pričali da će doći ljudi da mu čestitaju. Očekivao je tortu i šampanjac.

Veče pre pomogao mi je da napravimo tortu. Sve ga je zanimalo, sve je budilo interesovanje kod našeg malog dečaka. Nije bežao od ženskih poslova kao neki dečaci i uživao je da se igra sa testom, povrćem, šerpama, da muti začine u kuhinji, da sipa i presipa vodu satima iz jedne u drugu posudu. Muvao se oko mene dok su mi prsti bili od mase za tortu i hteo je da vidi kako će da izgleda, donosio mi je i sklanjao stvari koje sam tražila od njega i pomagao mi na jedinstven način. Kada je torta bila gotova uzvikivao je: „Vidi, tata, vidi! Torta! Vidi!“, skakućući po kući od trpezarijskog stola do dnevne sobe. Sada kada smo ustali da zajedno doručkujemo, otvarao je frižider i gledao tortu, vrteo se od kuhinje do njegove sobe, vadio igračke, pravio nered u sobi, vozio autić… Pravio se važan. Bio je prilično uzbuđen.

Morali smo u bolnicu. Kupili smo malu tortu da podelimo deci koja su ležala na Odeljenju. Kupili smo i papirne tanjiriće i čaše i sokove, bio je red. U kuhinji na Institutu postavila sam sve stvari dok su Milan i Miloš sedeli pored ulaza, čekali krvnu sliku. Nije bilo potrebe da primi trombocite, sve je bilo u redu. Kada su mali pacijenti čuli da je Milanu rođendan, nekoliko majki se stvorilo pored mene za tren oka sa čokoladama raznih veličina za poklon, za srećan rođendan. Sve smo imale isti pogled, pun nade i zebnje, da li će i sledeće godine biti ovako ili će krenuti na bolje. Ili da li će ga, ono čega su se neke od nas pribojavale, uopšte biti. 

Pošto smo podelili tortu deci na Odeljenju, Milan se naljutio na mene jer nije dobio svoje parče. Terao je Miloša da mi to kaže, da mu donesem, kao i svoj ostaloj deci kartonski tanjirić sa čokoladnom tortom, da ga poslužim, da se ne oseća drugačije, zanemareno. Ja sam pokušavala da izdelim na ravne parčiće malenu tortu, nisam računala da će tog vikenda, bila je nedelja, biti mnogo dece na Odeljenju, a trebalo je da poslužim i sestre. Uspela sam da ostavim tanko parče za slavljenika. Probao je, svidelo mu se. Ubrzo je zaboravio svoju ljutnju, iako je u takvim trenucima, a bilo ih je, kada se zbog nečega ljutio na nas, umeo da uzvikuje: „Nevaljala mama!“ ili „Nevaljali tata!“. Bila mi je simpatična ta njegova rečenica. Tako iskrena, svojstvena njemu, izgovorena sa gorčinom i malom patnjom, pa ipak nikako uvredljiva, a opet sa jasnom porukom. Tek kasnije, gledajući sa njim jednu epizodu crtanog filma „Pepa Prase“ uvidela sam da je usvojio tu rečenicu od glavne junakinje koja se zbog nečega ljutila na roditelje. Još jednom sam bila oduševljena sposobnošću mog malog sina da usvaja iz okoline sve ono što je pozitivno i dobro.

Vratili smo se kući da ručamo i da spremimo sve za goste. Kako se trenutak dolaska gostiju bližio, Milan kao da je postajao nervozan. Nije hteo da se obuče, želeo je da bude u majici koju su mu poklonili volonteri sa Instituta pošto su mu jednog dosadnog popodneva nacrtali Sali iz priče o Mekkvinu na zelenoj majici. Obukao je farmerke, ali košulju koju je inače obožavao da nosi, po ugledu na tatu kada ide na posao, nije hteo da vidi. Naljutila sam ga što sam obukla suknju i cipele na štiklu, posle sto godina, terao me je da ih skinem, da obujem papuče.

Nešto mu nije odgovaralo, nisam znala šta, nisam mogla da otkrijem.

Kada su jedan po jedan došli svi gosti, napunivši našu trpezariju i dnevnu sobu, Milan je uzbuđeno počeo da duva svećice. Svi smo poželeli istu želju, svako u sebi, niko je nije izgovorio naglas. Pevali smo mu u glas, blicevi su sevali, duvao je svećice nekoliko puta. Bili su tu skoro svi, skoro cela familija. Vrteli smo se, svima sam nosila tortu i šampanjac koji je Miloš svečano otvorio. Flaša je bila sa likom Mekkvina naravno, tako da je i Milan uživao dok je pio iz čaše za šampanjac, kao pravi mali čovek. Bili su tu samo sat vremena. Svi su se poslušno izuli u hodniku i doneli svoje papuče, doneli nam rođendansko uzbuđenje i gužvu, ispunili nam kuću grajom i smehom, ulepšali dan i zatim otišli.

Ipak, sve vreme kao da mi je nešto nedostajalo…

Milan nije imao onaj iskreni široki osmeh na koji sam navikla. Bio je pomalo stegnut. Zamišljen. Nekako odsutan. Ko zna, možda je predosećao… Ono što je on znao zadržao je u sebi. Da nas ne bi opteretio. Da nas ne bi psihički masakrirao, kao svaka loša vest u bolnici. To što je njemu bilo u glavi, ta misao, taj osećaj da poslednji put ima na okupu one koji ga vole i koje on voli, verovatno ga je tištila na način koji nisam mogla da dokučim, a koji sam, kao neko ko ga je stvorio i izbacio iz utrobe na ovaj svet, mogla da osetim pod kožom, u mislima.

I pod srcem.

Na onom mestu gde me je najviše bolelo.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.