Kad hakeri postignu nešto sasvim suprotno

Pao mrak. Ja uvek jedva čekam da padne mrak. Ne ovaj dugogodišnji, da ne kažem viševekovni na ovim prostorima, nego onaj pravi bukvalni što pada svaki dan. Jedva ga čekam, jer tad mogu da se odmorim. Da sednem i danem dušom. Dok zlotvori, pardon – anđelčići spavaju. Tako bi i sinoć.

Tek što sam načela čokoladu i sela ko žena pred veliki ekran, da se odvojim od tog dana bez straha da će naići neko od onih pred kojima čokoladu uspešno muljam samo kad ne gledaju, dobih čudnu poruku. I to preko bloga. Poruku koja je u stilu ‚‚niđe veze“, ali koja me podseti na neka lica koja davno nisam videla i na neka prijateljstva koja se nikad nisu prekinula i koja traju dugo, više od pola nečijeg života. Ova korona nas je udaljila, naterala da zaboravimo na zagrljaje i normalne pozdrave, kao i na viđanje ljudi koji su nam bitni ili koji su bitni našim voljenim osobama. Potpuno nas je odvojila od neočekivanih kućnih poseta i iznenadnih poziva koji počinju rečenicom:

– Ej, mama, sutra dolazim s Marijom posle ručka.

Ova poruka saopštava se obično oko ponoći, kad je danas u stvari sutra.

Kad se samo setim onih trenutaka:

– Babićka je krenula iz svoje škole, možda će da dođe pre mene, da znaš.

I onda dođe. Pre one moje. I sednemo. Pričamo. Saznam više o svim događajima nego što sam prethodne tri godine saznala od sopstvenog deteta.

Ili kad svrati Anita, a ova moja se ni ne pojavi. Došla ona da uzme neke stvari a ja nemam pojma ni čije su, ni koje, ni šta petlja po ormaru, ni da li joj treba pomoć.

Svaki normalan roditelj prihvati tu decu koju njegovo dete voli i s kojima se druži. Navikne se na njih. Viđa ih svaki dan. Zavoli ih. Prirastu mu za srce. Postanu deo života. I onda ih gleda kako odrastaju, kako se menjaju i postaju ljudi. Ok, nekad ga iznerviraju, skoro kao njegova rođena, kad naprave neku glupost ili urade nešto što ne treba. I oprosti im. Kao što prašta svojoj rođenoj. I život ide dalje. Mora da ide. Mora tako.

Šta bismo inače radili kad je Babićka morala da ode u Ameriku? Zaslinili i plakali do prošle godine kad se vratila? Ne mi. Ćutali smo i gutali knedle, da njima ne bude teže. Plakali u sebi.

Ili kad je Marija raskinula s prvim dečkom? Bila je to podjednako teška drama za sve. Pa smo preživeli. I nastavili.

I kad je Minja otišla u Švajcarsku, zauvek, ni tada nam nije bilo dobro. Ali, prihvatili smo. Pa nije otišla u logor, otišla je tamo gde joj je bolje. Koliko god da boli, prihvatiš tuđe odluke i posledice koje one ostavljaju u tvom životu i guraš s mislima da nije kraj sveta. Samo je kraj jednog doba koje je ionako moralo kad-tad da se završi.


A tu su i one scene koje rastu u nama svaki put ispočetka od miline kad ih se setimo. Kao kad se Hadžić prvi put javio preko video-poziva sa druge strane Amerike. Eh, sevapa. Dete se lepo snašlo, zašto da ne skačemo od sreće.

I kad su upisali fakultete koje su hteli. Ili koje nisu, ali umesto kojih su pronašli način da prođu još bolje, svi zajedno, na istom privatnom, nema veze što je neko hteo baš to, neko drugi nije, ljube ih majke.


Tako sad proživljavamo i trenutke u vezi sa vezom. Sa vezom naše prve devojčice.

I ostali roditelji znaju kad sam joj rekla najotvorenije, s obzirom da sve njene drugarice nađoše dečka, sve osim nje, kad sam pomislila da je možda naklonjena istom polu, da sme to slobodno da mi kaže. Sećam se kako je ona prevrtala očima dok su se one zacenjivale od smeha. Dobro se sećam. Pa prođosmo i to. Uhvati Miloš neke slike nje i nekog dečka u zagrljaju. Na nekoj društvenoj mreži iako nemamo profile na istoj. Haker Miloš, nego šta. Bila crvena ko bulka, tri dana bežala od naših pogleda po kući, od sramote nije smela na oči da nam izađe. Kaže, izašla s tim klipanom nekoliko puta. I to je to. Nije veza. Nije ozbiljna veza. Klipan je klipan. A posle? Posle našla dečka i ona.

U stvari, sada samo ona i ima dečka od svih njenih drugarica. Eto kako je život prevrtljiv. Ne može svako sve da ima. Ni u isto vreme.

Vratiše se jedne godine s letovanja njih pet, od kojih četiri nađoše dečka. Sve u istom društvu. Oni – najbolji ortaci. One – stare dobre drugarice moje ćere. I jedna od njih baš ona. Savršen paket. Prvih nekoliko meseci. Onda počeše da raskidaju. Jedan po jedan par. Svi osim moje ćerke i njenog dragog. Do dana današnjeg.

I onda naleti kasno uveče poruka koja mi se učini čudna. Neko ko se obraća mojoj najstarijoj devojčici. Pominje njenog dečka i nju… Mene nigde. Nepravedno izostavljena. Ej, a blog moj.

I onda je odmah upitam za zdravlje tog nekog. Kaže, ne zna. Ni ona, ni dečko. Ni ko je, ni šta je, ni šta hoće…

I pošaljem poruku još jednoj duši koju upoznah na putu odrastanja moje ćere. Jednoj divnoj duši koja je i zaslužna velikim delom što je blog zaživeo jer mi je tehnički pomogao koliko je mogao i znao. A zna mnogo. Krle.

U tom trenutku u društvu s onom Marijom čiji smo raskid svi uspešno preživeli i Babićkom, čiji smo odlazak svi s tugom podneli, i povratak sa srećom dočekali, one dve iz njenog ranog detinjstva koje su odmah, nekako prirodno prihvaćene i još prirodnije prionule uz srce, koje se narogušiše na samu pomen da nekom njihovom neko sa strane pokušava da preti, on se potrudi da pronađe šta treba.

I tada, u tom razgovoru u kasnim večernjim satima, podstaknutim čudnim povodom, kad se sa svojim detetom nisam ni čula, već samo razmenila poruke gde nam je sve odmah bilo jasno, podsetila sam se kako je divno biti u društvu te dece i shvatila sam koliko mi nedostaju. Svi do jednog.

Odmah su se postavili kao odrasli i sagledali stvari iz više uglova, obećavši da nema razloga za brigu.

I onda, kao da sam se nekako smanjila. Kao da sam postala dete, a oni meni roditelji. Tako sam se osećala. Kao da me je neko neplanirano zaštitio i uškuškao u sigurnost. Usred korone i više hiljada novozaraženih.

Čusmo se nekoliko puta. Do ponoći. I mnogo mi je drago što se ta deca ne stide mene i što imaju slobodu da me pozovu. I što ih poznajem. Što su deo života mog deteta. Makar i u ovoj situaciji. Makar i usred ove proklete korone.

Završismo dan s ubeđenjem da će biti kako treba, da nema bojazni od hakerskih napada, samo onih na koje nailazimo svakog dana, onih ponekad nezamislivo teških, ali i najlakše prihvatljivih kad je život u pitanju – emotivnih! Na njih smo bar navikli na ovom našem putu.

Ima tih situacija kad poželimo da nije nešto ozbiljno, nešto strašno na šta ne možemo da utičemo i kad to pregrmimo i ostane samo misao o svemu, onda možemo da odahnemo i da kažemo da ćemo mi to lako koliko god da nas pecne. Koliko god da ume da boli. Jer, vidne rane posle emotivne reakcije se ne pokazuju svima, one ostaju duboko u nama i samo mi i nama bliski ljudi znaju da postoje.

Zato svoje ljude treba čuvati. I od korone i u koroni. Zato vredi svako novo lice koje upoznam i zagrlim grleći moju decu.

I jedva čekam da sve ovo prođe pa da mi dođu svi zajedno, da ih ugostim nekom gibanicom i kolačima i da sednemo ko ljudi. Oni su u međuvremenu i postali ljudi. Mora da se desi nekad nešto glupo da bi se pokazalo nešto dobro. I neka je. Ako je to ono što me je nateralo da se podsetim kako se moje dete okružilo pravim ljudima, onda – neka je. Ionako glupih poruka u mom životu ima i previše. Jedna u moru nije pretnja.

I da jeste, sad znam, sad sam sigurna – ima ko će da me brani… 

A samo to je u suštini i bitno.

Ne znam samo kako će da reaguju kad budu videli koliko sam im slika pokrala sa Instagrama…

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.