Kad Mili nije dobro ili Zašto se mami sijaju oči

Mila zna da je mama htela tom čiki da kaže da taj čika treba da jede govna, ali mama nije htela da se spusti na nivo tog čike koji nije pokazao nikakav osećaj za bolesno dete u kasnim satima u jedinoj dežurnoj dečjoj bolnici u Beogradu u pandemiji korone. Mama je do sada upoznala mnogo takvih čika i teta i vrlo dobro je znala da takvi postoje. Zato nije ušla ni u kakvu svađu sa tim neraspoloženim čikom.

Detaljnije

Kad hakeri postignu nešto sasvim suprotno

Svaki normalan roditelj prihvati tu decu koju njegovo dete voli i s kojima se druži. Navikne se na njih. Viđa ih svaki dan. Zavoli ih. Prirastu mu za srce. Postanu deo života. I onda ih gleda kako odrastaju, kako se menjaju i postaju ljudi. Ok, nekad ga iznerviraju, skoro kao njegova rođena, kad naprave neku glupost ili urade nešto što ne treba. I oprosti im. Kao što prašta svojoj rođenoj. I život ide dalje. Mora da ide. Mora tako.

Detaljnije

Zašto boli jedna trešnja

Kada sam porasla dovoljno da mogu samostalno da se popnem na trešnju, deda i ja smo zaverenički punili kofe ispod drveta koje su služile samo za to i ni za šta više. Za trešnje. Za prve, najkrupnije, najslađe i najlepše trešnje. One koje možeš da zagrizeš i da ti usta budu puna. One koje prskaju tamno crvenu boju pa plašiš mamu da je to krv, i smeješ se iz punih pluća kad ona shvati da je prevarena. One u kojima nikad nisam našla nijednog crva. One kojih više nema… i koje više nikad neću jesti.

Detaljnije

Vakcini se u zube ne gleda

– Gde vas boli, gde? – začuh gotovo odmah pošto sam svoju ispovest složila u rečenicu koja je pobudila veću pažnju od očekivane. Umesto doktorke, preda mnom se stvori nepoznata gospođa u godinama koja je nekako razgrnula gužvu u kojoj se našla pomoću cegera neobavezno prebačenog preko savijene ruke. Uplaših se da će sad da izvadi neku injekciju odatle i da me ušprica ko zna čime i gotovo. Doktorka u civilu, garantovano.

Detaljnije