Izgubljeno – nađeno i duplo vraćeno

Mama je došla kasno s posla. Prvo što je zapazila bila je kesa koja je neuredno stajala nasred ulaznog hodnika. Mama je taman htela da vikne ko to ostavlja nered, kad je u kesi spazila izgubljene Katarinine patike. Našla ih je! Konačno ih je našla! Oba para! Mamu obli neka milina i nasmeši se kao da se postidela svojih nedavnih misli da Katarini ne vredi poveravati stvari jer ih gubi na svakom koraku. Ona ne može da prežali dve nove zimske kape koje je Katarina izgubila prošle godine. Prvo je izgubila svoju, nedelju dana kasnije i Milinu. Posle su ostatak zime morale da idu gologlave jer se mama zainatila da im više ništa neće kupovati. Na svu sreću, zima i nije bila neka.

Nova školska godina – šansa za novo gubljenje stvari i predmeta! Kapa ispade mala maca, odnosno dve kape – dve male mace, jer ono što se sledeće izgubilo nije bilo tako malo. Na samom početku škole Katarina je uspela da izgubi patike za fizičko. Pronašla ih je tri dana kasnije, u prizemlju škole, u kontejneru za nađene stvari. Posle toga ih je izgubila ponovo. Tog istog dana kad je primetila čudesan nestanak patika, jer ona ih nije sigurno zaboravila, ona ih je kao i uvek, stavila lepo u kesu pa u torbu i stvarno ne zna kako ih sad nema, kao da su same od sebe nestale bez traga; otrčala je u školu u osam sati uveče i molila čuvara da je pusti unutra zato što ima stroge roditelje i mamu koja ne razume ništa i zbog njih mora da nađe svoje patike a ne zato što treba da ima u sali za fizičko patike namenjene sportskim aktivnostima. To nije bitno.

Foto: Pexels

Najbitnija je krvoločna majka koja je, kad se pojavila iz mraka dahćući iza ćerke koju nije mogla da stigne, podsetila čuvara na dve godine pre i njeno ordiniranje ispred škole usred korone i zabrana. Da, to je ona. Ta luda žena je i tada pokušavala na sve načine da uđe u zabranjenu zonu i kobajagi pomogne svojoj devojčici koja se drugog dana školske godine ispolivala vodom u toaletu. Da, ta žena je provereno nenormalna. Sad opet hoće u prostorije škole. Kakvih sve ljudi ima, čuvar provrte glavom i sleže ramenima nevoljno otvarajući vrata i ne puštajući iz vida ni na trenutak ludu ženu koja je pratila devojčicu posrćući i ispuštajući siktave zvuke. Da čuvar ima više iskustva sa prvom pomoći, pomislio bi da su to prvi simptomi infarkta. Omanjeg, ali ipak infarkta. Na sreću – nema. Posle bezuspešnog traganja za patikama, mama je pripretila Katarini da ne sme nikako da izgubi drugi par patika koji će sada koristiti za školu. Tata je vikao da mora da pazi sve dok Katarina nije potvrdila da joj je jasno. Onda se sutradan vratila iz škole, kao i uvek – bez patika!

Mama je rekla da nema reči, tata je vikao, onda je mama vikala na tatu, onda je tata opet vikao, onda je Katarina vikala i onda je Mila, misleći da tako vežbaju glasne žice pred nastup u pozorištu gde Katarina peva u horu, nadvikala sve vičući koliko je grlo nosi. Mama se sutradan izvinjavala komšijama zbog vikanja i buke. Opet.

Katarina nije našla patike. Ni jedne. Ni druge.

Posle dve nedelje, mama je došla uobičajeno kasno kući s posla. Obradovala se patikama. I jednim i drugim. Zagrlila je Katarinu i upitala ju je gde ih je našla. Kao i uvek, u prizemlju škole, u kontejneru za izgubljene stvari. Jedno vreme kontejnera nije bilo tamo, zato ih nije našla ranije. Mami kao da je pao kamen sa srca, ušla je u kuhinju da napravi kiflice. Tada je čula tatu kako ulazi u kuću i ubrzo zatim izlazi. Vratio se pošto je bacio đubre. Iako je mami ispočetka bilo sumnjivo kakvo je to đubre bacio kad nije praktično ni ušao u kuću, sve je ubrzo postalo jasno. Kao što Katarina ume da kaže – kristalno jasno!

Foto: Pexels

Pred spavanje Katarina je, kao i uvek, pakovala knjige i stvari za sutradan. Prvi čas – čas fizičkog. Još samo patike da spakuje. E da, tata, znaš li da sam našla oba para? Tata zadovoljno odmahuje glavom, nije ni sumnjao u svoju ljubimicu. Još samo patike. Gde li su te patike? Bile su tu… Kako ih nema…

Mama je, čuvši šta se traži po kući, provirila iz kuhinje pomenuvši da su patike bile u hodniku kad je ona ušla u kuću.

  • Gde u hodniku? – začuđeno je upitao tata.
  • U hodniku, na podu…
  • Na podu…- ponovio je tata smušeno.
  • Na podu u beloj kesi.

Tati se izgleda zavrtelo u glavi jer je pokušao da se pridrži za vrata. Mama je krenula da ga prska vodom, pošto je tata uspeo da promuca da je on mislio da je ta kesa đubre i da ju je bacio u kontejner. Onaj pravi, napolju, ne onaj za izgubljene stvari. Sad je tata mamu prskao vodom.

Katarina je stajala razrogačenih očiju i otvorenih usta na sredini dnevne sobe nemo posmatrajući roditelje. Kako je rekao onaj čuvar – provereno nenormalnu ženu i očigledno pomenutoj osobini pomenute gospođe dostojnog partnera.

O da, opet se igramo razrogačenja i iznenađenja, pomislila je Mila i počela zadovoljno da trčkara okolo, saplićući ukućane koji su se zbunjeno što hvatali za glave, što pokrivali oči kao da će da plaču.

Posle nekoliko sekundi uvek preduzimljiv tata istrčao je napolje s telefonom u ruci. Napolju je već bio pao mrak. I bilo je hladno. Da se stavi kapa, za one koji ih imaju.

Dva prljava kontejnera čekala su ga naslađujući se ljudskom nemoći i roditeljskom slabošću.

Mama je besno stajala na prozoru.

Posle pola sata kopanja po najdubljim tajnama ljudskog roda, i ne samo ljudskog, tata je konačno došao kući. Ćutljiv i neraspoložen. Mama je provrtela glavom i otišla u svoje odaje. Kuhinjske.

Foto: Pixabay

Do kraja večeri niko nije progovorio ni reč. Čak ni Mila. Toliko je bilo tiho da je Mila mislila da će sledećeg dana mama da se izvinjava komšijama zbog neprijatne tišine. Kao one koja je nastala kad je Katarina sledećeg dana ispričala učiteljici šta se desilo. Sve dok učiteljica nije počela da se smeje. Onda je Katarini bilo lakše.

Kad je tata sledeće večeri došao s posla, imao je osmeh na licu. Patike. Nove! I to dva para! Zadovoljno, Katarina je probala je i jedne i druge, šepureći se važno. Crne za fizičko i ljubičaste sa jednorozima. Samo što ne polete. I Katarina u njima. Kao u Kusturičinom filmu. Bilo kom. On uvek ima neke koji lete.

Za to vreme, Mila je tužno gledala u nove Katarinine patike. Mama je tati prigovorila da je mogao i Mili da kupi jedne, prerasla je one što je nosila do skoro. Tati je bilo žao, ali glupost je već bila napravljena. Kao i ona prethodna. Kao što tate obično i prave gluposti. Mila je ćutala. I ćutala. Posle nekoliko minuta tišine, odjednom se, kao mali Baltazar u crtanom filmu, ozarila i skočila, svima dajući glasno do znanja šta namerava, usput obasjavši ceo stan zadovoljnim blistajućim osmehom:

  • Onda da ja bacim moje patite u dubve!

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.