Kad te dete nauči pameti

Neće Katarina na spavanje, neće da se sredi, neće. Posvađa se sa ocem za tren oka. Kaže ona njemu posle nekog vremena, kad je postalo jasno da nijedna strana neće odustati, koristeći važan deo arsenala savršene ženske oružane tehnike koje nije ni svesna da poseduje i natuštivši se istovremeno kako bi podvukla svoju povređenost, ne sluteći da tako tužnog izraza lica pogađa tačno u sredu:
„Mene boli srce!“

Ovaj, već dobro izrevoltiran celim danom koji je proveo u poslu oko deteta, od pravljenja kikica pomoću mašinice koju je dobila od Deda Mraza, koju nikako nije mogao da namesti u početku i izvlačenja Katarininih tankih ravnih vlasi svaki čas, pa sve sa psovkama koje sam čitala sa njegovih usana – da mu **bem i gedžet i tvorca gedžeta i sve zajedno i onoga ko izmisli uvrtanje kikica preko aparata za kosu; preko odlaska kod lekara zbog drugog deteta ravno 1. januara, dabome nego kad će da se razboli, neće valjda kao sva normalna deca u toku radne nedelje i to po danu; Katarininog odbijanja da krene kad smo svi kao zapete puške, spremni i obuveni čekali u zakopčanim jaknama u hodniku pa nas je znoj oblivao dok se ona nećkala oko uparivanja rajfa sa bojom čizama i premišljala da li i kad da krene, ne zato što je razmažena nego zato što joj se baš tada, taman kad je uklopila rajf, i stilski i po boji, nego kako drugačije, išlo da reši pojedine fiziološke potrebe, šta će dete, neće to kad ona hoće nego kad te potera a onda se mora; zatim otvaranja drugog dela Deda Mrazovog poklona i nerviranja pritom što ne mož da odšrafi iz cuga onaj delić plastike koji je neki pametnjaković tako zacementirao kao da gradi Trojanskog konja a ne pišljivi manikir koji je taj poklon činio, sa sve profesionalnim separatorima za prste i lakovima koji su koliko god u izlogu izgledali kao igračke, na veliku žalost i razočaranje roditelja uživo ipak pravi i mogu da se mažu; do večernjeg dečjeg vilenjenja i Katarininog neprihvatanja da ide u kupatilo jer je baš tada vreme za još jednu pesmicu iz „Zaleđenog kraljevstva 2“; okrenu se ljutito i iznemogao posle takvog edukativno iscrpljujućeg dana i začas se spusti na njen, dečji nivo, ni ne pomišljajući šta bi u takvoj situaciji uradio revnosni roditelj današnjice potkovan stručnim člancima sa društvenih mreža polusumnjivih autora, koji nije strog nego je racionalan poznavalac dečjih i roditeljskih navika i psihologije ličnosti istih, i nemajući kud, doviknu joj u jedinstvenom stilu, prostim bezobrazlukom, nekada tako običnim i čestim, a sada – činom zbog koga će još malo da se ide u zatvor, samo da neko da takav pametan predlog i reče, neočekivano za roditelja prekaljenog ranga:
„E, a mene boli dupe!“.

Na to će dovitljivo dete, ni pet ni šest, nego kao iz topa, spremno i odsečno, sa rugajućim prizvukom koji nam se samo na tren učinio:
„Mene boli srce, a to je važnije od dupeta!“.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.