Šta smo naučili od korone

Svuda svi samo o koroni. Zaustavila je naš svet. Pretvorila ga u horor vesti i strah. Zatvorila nas u kuće. Odvojila od najbližih. Ako se držimo krilatice da se čovek uči dok je živ, iz svake situacije možemo izvući pouku.

Šta smo do sada naučili od korone?

Naučili smo da nije teško preduzeti mere higijene tamo gde bi trebalo da je higijena inače preduzeta.

Sad kad se mora, korpe u marketima mogu redovno da se peru i dezinfikuju. Sad kad se mora, na javnim mestima su nam dostupna dezinfekciona sredstva. Potrebno je samo pritisnuti ručicu i istisnuti određenu količinu na dlan da bismo se već osetili čistijim.

Sad su svi, ne samo vrapci na grani, nego i ptice selice, one što dolaze i odlaze, naučile da ruke UVEK moraju da se peru. Koliko su one druge nesavesne ptice što su nam doletele usred pandemije, stvarno morale baš sada da dolete i koliko su ispravno postupile, o tome neka razmišlja njihova savest. I neka govori stanje onih koje su te ptice usput zarazile.


Naučili smo da možemo da budemo kulturni i da ne kašljemo jedni drugima u lice.

Nedavno, dok smo se još kretali, sa ćerkom sam ušla u malu fotokopirnicu. Tih dana tek su počeli da se pojavljuju prvi slučajevi zaraze u našoj zemlji. Dok nas je jedna od tri žene usluživala, moja ćerka se nakašljala. Dete ko dete, deca često kašlju i kijaju, bez obzira na epidemije i pandemije. Nismo putovali, nismo dolazili u kontakt sa potencijalnim zaraženim, nije išla u vrtić drugu nedelju, nije bilo racionalnog razloga za pomisao na bilo kakvu mogućnost zaraze aktuelnim virusom. Ipak, na njeno zakašljavanje, sve tri žene su se trgle, dve žene koje su sedele okrenute leđima, okrenule su se brzinom svetlosti i prekorno nas pogledale. Dete jeste stavilo ruku na usta, ali koga zmija ujede, taj se i guštera plaši. Nas je bar zmija toliko puta pokušala da dohvati, da ni sami ne znamo zahvljajući čemu smo uspeli svaki put nekako da se izmigoljimo. Uzalud moj pokušaj da ih nasmejem da sad primećujemo svakoga ko se zakašlja ili kine, uzalud objašnjenje da ne postoji realna opasnost, da čak nije išla ni u vrtić, dobismo samo zgrčene izraze lica i reči utehe da su deca uvek zarazna i da se sa njima nikad ne zna. Možda su u pravu.

Znam da ima roditelja koji čak i ovih dana izvode decu napolje i druže se sa drugim roditeljima i drugom decom pod parolom da napolju ne postoji opasnost. Uhvatili su se za reči epidemiologa koji ne savetuju korišćenje maski pod otvorenim nebom i koji tvrde da deca nisu pod velikim rizikom ni od oboljevanja ni od teških posledica. Pod rizikom nije bio ni onaj pacijent u Italiji koji je trčao maraton pa završio na reanimaciji. Ti roditelji koje pominjem idu i kod svojih roditelja koji spadaju u rizičnu grupu. Pod parolom da ih obilaze i dostavljaju potrepštine. Nisu još naučili da je ispravno postupanje da im se potrepštine dostave na vrata pod punom opremom, sa maskom i rukavicama. Kažu, nemaju simptome, nemaju poznat potencijalni izvor zaražavanja. Izgleda da nisu pratili da smo sada ušli u lanac kontakata koji više nije moguće pratiti. Sada je moguće da se čovek zarazi iako nije došao u kontakt sa osobom koja je putovala ili koja je imala sumnjivi kontakt. Sada je moguće zaraziti se od bilo koga, ko naizgled nema simptome. Naročito ako poslušate reči našeg virusologa, dr Ane Gligić, žene koja stručno govori na temu pandemije korona virusa i koja kaže da je za ovaj virus period inkubacije 25 dana. Ljudi su nestrpljivi, ne mogu da čekaju, a proleće mami… Potrebno je ne podleći iskušenju. Što bi rekle one žene iz fotokopirnice: ‚‚Pusti ti to, nikad se ne zna“. Naročito kad je reč o nečemu potpuno nepoznatom kao što je ovaj virus sa kojim se naučni svet prvi put u životu susreće. Naročito kad se govori o nečemu što nije do kraja ispitano.

Dakle, naučili smo i da nesavesnih ljudi oko nas ima čak i u situacijama kada nam životi zavise upravo od te (ne)savesnosti.

Naučili smo i da može da se ne diše u vrat onome ko stoji u nekom redu ispred nas. Sudeći po jednom mladiću koji je, pre neki dan kad sam u radnji kupovala hleb, stao tik uz mene u red za kasu, možda i nismo. Iako sam ostavila prostor stojeći iza žene koja je u tom trenutku vadila artikle na kasi, on nije našao za shodno da ostavi prostor između njega i mene. Pomerila sam se, nadajući se da ću mu tako diskretno dati do znanja da ne treba da stojimo blizu. Pomeri se i on. Ja opet korak napred, vodeći računa da i dalje ima dovoljno odstojanja između pomenute žene i mene. On opet. Tada se okrenuh i rekoh otvoreno iznerviranim tonom: ‚‚Odstojanje, bre!“. Pomerio se istog trenutka shvativši o čemu pričam.
Shvatih i ja još nešto posle ovog susreta – ne gledaju svi vesti, ne prate svi ono što se dešava oko nas.

Znači, naučili smo da će uvek biti onih koje uz sve apele, upozorenja, izgovorene i napisane mere opreza treba i mora podsećati na ono što je bitno i od čega zavisi život.

Šta je to što smo još naučili da možemo a do sada nismo primenjivali?

Naučili smo da još uvek u nama postoji empatija! Toliko volontera na sve strane, ljudi koji su spremni da pomognu drugim ljudima. Pre neki dan sam videla na jednoj od televizija prilog o galeriji koja svesrdno pomaže svakome kome je pomoć potrebna. Pružaju pomoć drugima, ne samo starijima od 65 godina. Dostavljaju besplatne pakete koji uključuju i hranu i sredstva za higijenu i za dezinfekciju onima koji nisu u mogućnosti da to priušte. Sve rade o sopstvenom trošku. Rekli su da će tako raditi dokle god budu imali finansijska sredstva.

Šta smo još naučili od kako se pojavio korona virus?

Naučili smo da u firmama mogu da postoje dezinfekciona sredstva na ulazu u zgradu i da pranje radnih površina može redovno da se obavlja.

Naučili smo da rad na ugovor na određeno vreme nije siguran i da kod nas čak i u ovakvim uslovima ljudi dobijaju otkaze.

Naučili smo da je iz neobjašnjivih razloga toalet-papir prvo što plane u kriznim situacijama.

Naučili smo da deca mogu da uče i na digitalni način, preko ekrana.

Naučili smo da kućni ljubimci moraju da se prilagođavaju nama, a ne mi njima. I da moraju da nauče da izdrže, kao mi. I da je mnoge, naročito one koji nikada nisu brinuli o životinjama, briga što oni moraju napolje baš u vreme policijskog časa.

Naučili smo šta je samoća.

Podsetili smo se i da su zdravstveni radnici svoj poziv, pre svega, odabrali iz humanih i nesebičnih razloga. Naučili smo da zdravstveni radnici svoje živote stvarno svakodnevno izlažu riziku zbog drugih.

Naučili smo da život može da se spasi izolacijom. Uostalom, sada će mnogi saznati kako je onim ženama i trudnicama koje moraju da odleže svoju trudnoću, ne nedelju ili dve, ne šest nedelja, nego devet meseci. Kad ih pitate da li je bilo teško, s osmehom upućenim njihovoj deci, njihovim bebama, daće vam isti odgovor, da se isplatilo. Na kraju krajeva, sve ovo što sada radimo,  radimo upravo iz istog razloga – da spasimo život.

I na kraju, nešto najbitnije što smo naučili. Naučili smo da budemo samostalni. Naučili smo kako je to kad ne možemo da se oslonimo na roditelje, nego oni na nas. Naučili smo da preuzmemo odgovornost.

Da li će nam se sve ovo isplatiti? Kako kaže ona latinska ‚‚Diu apparandum est bellum, ut vincas celerius“ – ‚‚Dugo se moraš spremati za rat da bi brzo pobedio.“

Kod nas je tek počeo. 

 

 

Izvor fotografija: Pexels, Pixabay

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.