Brokoli jedne ljubavi

Danas, dok sam pripremala brokoli, pred očima mi je bila sve vreme slika od pre jedne decenije. Ima više od decenije. Kako strašno zvuči vremenska odrednica sa stanovišta nekoga ko se seća. Kao eho u praznoj pećini iz koje nema izlaza. Kao udarac posle pada čekića po staklu koje prska na sve strane, ostavljajući krvave tragove uzalud. Kao pominjanje budućnosti u koju se ne veruje…

Moj ujka u staroj kuhinji, uređenoj devedesetih godina, stoji za sudoperom ispod drvenih visećih elemenata, nekoliko godina posle smrti svojih roditelja, moje nane i mog deke. Voda šika u punom mlazu, ledena je, vidi se po izrazu njegovog lica. Nervozno skida listove sa glave brokolija. Okreće zeleni plod pokušavajući da nađe zgodnu stranu, onu koju će iscepati na sitne cvetove. Čini se da mu ne ide od ruke. Skoro da mu povrće pada na pod, uspeva da ga dohvati brzim pokretom. Kao da se i sam čudi svojoj neočekivanoj spretnosti. Cokće i potom vredno nastavlja tamo gde je stao. Izgleda kao da se nećka, kao da ne zna odakle da počne, ruke su mu pod mlazom vode, ali brokoli nije. Namršten je i posvećen svom poslu, kao da mu od njega zavisi život. I zavisio je, ali ne njegov. U trenucima kada je spremao ručak za nju, tada već uveliko u borbi protiv najgoreg demona, onog što je izvirio iz pećine i uhvatio tamo gde je biće najranjivije, vrteo je one grozdove spretnije od iskusne domaćice, iako nije bio vičan kućnim poslovima, iako je u kuhinju ulazio ponekad, kad u kući nije bilo nikog drugog da skuva kafu. Pojedine situacije probude u čoveku nešto što ga natera da u sebi istraži mogućnosti, pronađe najbolji izbor i iskaže osobine koje mu pre nisu bile potrebne, bio ih on svestan ili ne.

Nije ga ispirao vodom, neko mu je rekao da će tako da se zadrže dragoceni sastojci, a njemu je bio bitan svaki mogući hranljivi i koristan sastojak ove moćne biljke za koju je verovao da može da pomogne u borbi za ostajanje, u očajničkoj bici nemoćnih protiv samog đavola. Ne znam da li je verovao u izlečenje. Nisam ga nikada to pitala. Ne znam ni da li se seća tog dana i svojih postupaka. Ne znam da li čovek onda kada radi nešto preokupiran krajnjim ishodom i begom od njega, u stvari nije čovek, nego robot. Ne znam…

Kratko ga je obario i svojim namrgođenim pogledom nastavio da odbija sve oko sebe da mu se uopšte približe, kamoli započnu razgovor. Sedeo je zamišljenog pogleda u trpezariji i pušio cigaru. Izgledao je kao da ne razmišlja ni o čemu, kao da će svakog trenutka ustati i izaći napolje. Izgledao je kao da je satran mislima, kao da želi da je zgrabi i pobegne sa njom negde daleko…

Kad čovek gubi onoga koga voli, koliko vredi svaki minut koji mu je ostao sa tom osobom?

Jedno znam, kad imate nemilosrdnog neprijatelja, ne želite da vam avet ukrade ni sekund zajedničkog trenutka.

Moj ujka je imao avet. Avet ga je terala da radi stvari koje do tada nije mogao da zamisli da može da uradi. Kao što je kuvanje brokolija. Sve što je stvarno želeo bilo je da njoj, svojoj ljubavi produži vek tako što će aveti da podmetne otrov u vidu svemoćnih biljaka i tako je ubije, izgazi i išutira iz njihovog života. Iz svačijeg života. I vrati sve kako je nekad bilo. Zauvek.

Želeo je da uradi nešto što nije moglo da se uradi. Želeo je nešto što je moglo samo da se želi, ne i da se ostvari. Mislio je da će im ta mala grana sa prelepim zelenim grozdovima dati mogućnost da zajedno dožive duboku starost. U brokoliju, očajnički, nesvesno i u svom namćorskom stilu, namrgođeno, tražio je spas.

Kad su prognoze loše, kad doktori vrte glavom i kad u okolini počnu da vas posmatraju s viškom osećanja zvano sažaljenje koje ne može da se sakrije, preostaje vam intuicija kada mahinalno počnete da se vodite starim, alternativnim metodama isceljenja oslonjenim pre svega na moći biljaka. Bitno je ne odustajati jer nikad se ne zna kad će kod koga koje sredstvo da donese poboljšanje.

Moj ujak nije odustajao. I kad je počela da gubi mir i da se budi noću. I kad joj je dah sve češće postajao kratak u toku dana. I onda kad je jedva disala…

Poslednje dane provela je sa svojima najvoljenijima. Agonija iščekivanja najgoreg trenutka nikada, apsolutno nikada, ne pripremi čoveka na konačan odlazak. Oni nesrećni koji su iskusili gubitak mogu to da potvrde. Koliko god znali da će doći momenat za potpuno odvajanje, koliko god bili spremni, svesni i razumni da se taj trenutak bliži, mi nikada ne možemo u potpunosti da prihvatimo čin smrti i činjenicu da moramo da se oprostimo zauvek sa nekim koga volimo. Jače je od nas samih da ne pustimo one koje volimo. Valjda je tako u prirodi čoveka, da teramo inat, makar i sami sebi, šta li…

Da konačnost nemilog trenutka postaje surova, čovek postane svestan tek nekoliko meseci kasnije kad, i ako mu se činilo da je osoba od koje se oprostio otišla na putovanje, sada ne dolazi.
Ne vraća se.
Nema je.

Posle odlazaka, ostaju slike pojedinih trenutaka, jače od razuma, da podsećaju na neke plemenite postupke… Slika dok moj ujka priprema brokoli slepo verujući da čini nešto što može da utiče na odluku univerzuma, iako je u isto vreme savršeno svestan bezizlasnosti situacije, neizbrisivo mi se urezala u pamćenje, toliko da svaki put kad dotaknem ovo povrće ja prvo pomislim na njega i taj trenutak pun ljubavi, vere i želje da se održi život koliko god to da je to bilo nemoguće. Postoje takvi nezaboravni trenuci i svaki od njih ima svoju priču. Ova je jedna od bolnijih. Trenutak kada neko koga volim celog života nestrpljivo donosi brokoli iz prodavnice i već u sledećem ga priprema kao isceliteljski obrok, kao svemoćni lek, kao poslednju izbavljujuću šansu za nju – njegovu suprugu, ljubav i ženu uz koju je našao smisao, dao mi je veru da istrajem onda kada mi je bilo nezamislivo teško. Čudno je da nikada posle, a od tada sam kupila sam bog zna koliko brokolija, nisam našla ni videla tako lep i zdrav komad, tako divno zelen, savršen brokoli, kao onda kad je moj ujka jednog običnog popodneva spremao ručak za svoju ljubav…  

Izvor fotografija: Pexels, Unsplash

One thought on “Brokoli jedne ljubavi

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.