Šta ono beše računar

Prvi dan škole. Katarina se vraća raspoloženija nego ikad pre. Skoro da sam zaboravila kako škola ume da bude čudesna. Ne prestaje da priča celim putem do kuće.

– Znaš mama, nismo skidali maske, samo kad jedemo. A išli smo u šetnju na onom… kad je ono… kako se beše zove… (ne može da nađe reč za odmor. Kako i da nađe, kad je možda navikla da gleda mamu po ceo dan bez odmora. Kažem – možda) A, da, sad sam se setila… na pauzi.

Nije čudno kad od nas u kući nije čula reč ‚‚odmor“ ne pamtim. Zato za pauzu zna. Naročito kad nešto nije po njenom pa počne da mitinguje i jedino što možemo je da u tom trenutku uzvikujemo da napravi pauzu od ružnog ponašanja.

Nastavlja dalje:

– Pričali smo o porodici. Ja sam rekla da imam veliku sestru, da ona ne sluša mamu i ima njenog tatu. I da njen tata nije moj tata. I niko mi nije verovao. Svi su pitali kako mi je sestra – sestra a njen tata nije moj tata. Ja sam rekla lepo. Lepo sam objasnila da se moja mama prvo zaljubila u njenog tatu, pa se više nije zaljubila, pa se posle udala za mog tatu. Eto, tako lepo.

Ja hodam i ćutim. I crvenim. Škola čestito nije počela a celo odeljenje već zna sve o mom ljubavnom životu. Na čelu s učiteljicom.

Nekako mi se čini da će me biti blam kad je budem lično upoznala.

– Onda im je učiteljica sve objasnila.

 Kuku…

– Pa dobro, Katarina zar si pričala samo o tome?

– I da je moja mama napisala knjigu.

Aha, sad sam još i razvratni pisac. Najbolje bi bilo da Miloš preuzme sve obaveze oko škole i da se ja pritajim na neko vreme. Da, tako sam razmišljala, a učiteljicu sam upoznala samo nekoliko sati kasnije.

– A za tatu nisi ništa rekla?

– Jesam! Da tata uvek zna kad šta treba da se radi!

Kako deca ponekad stvarno ne znaju šta pričaju.

– I rekla sam i da imam i malu sestru i da je ona slatka i da je svi pazimo.

Dođosmo do kuće i tek tada shvatismo da Katarina nema jaknu. Ujutru nas je sve iznenadilo hladno vreme, nije dete naviklo da nosi jaknu. Ni da ide u školu, da se ne lažemo. Ali, ujutru ju je imala na sebi. I pri ulasku u školu ju je imala na sebi. Znači, u školi je, zaboravila ju je, kao što sam i pretpostavila.

Sačekasmo da se završe časovi druge smene Katarininog odeljenja i odosmo u sastavu: Katarina, zaboravni đak-prvak, Mila mala devojčica koja trči na sve strane i mama zvana razvratni pisac. Na ulazu u školu strogi redar. Ne smeš da priđeš. Maše nekim voki-tokijem i namršteno gleda sve okolo.

– Izvinite, zaboravili smo jaknu…

– Ko je zaboravio? Vi, gospođo?

– Ne ja, dete, đak-prvak.

Jes, baš sam ja zaboravila jaknu. I to u školi. Jedva mu objasnismo ko je učiteljica.

Pojavila se posle nekoliko minuta sa nekoliko jaknica u rukama. Kako mi je bilo teško da joj izađem na oči posle detaljne Katarinine deskripcije, tako mi bi lakše kad se uverih da Katarina nije jedini zaboravni učenik. Nasmejano nam pruži teksas jaknu uz reči da nije jedina, da je to nešto potpuno normalno. Pade mi kamen sa srca jer u njenim očima ne prepoznah ni najmanji znak osude. Ni za Katarinu. Ni za bludnicu, kako sam sebe doživela u Katarininim rečima.

Drugog dana, tek što je Miloš odveo Katarinu u školu, zazvonio mi je telefon. Zvonak blag ženski glas kaže da ne brinem ništa, da je Katarina imala samo malu nezgodu u prostorijama wc-a i da je cela mokra, pa ako mogu da dođem da donesem presvlaku, kako bi nastavila školski dan u suvom. Učiteljica! Pogledam na sat – 8.47. Kad je pre uspelo da joj se pripiški za pola sata u školi? I šta je radila kad mora da se presvlači? Zbunih se, u glavi mi još jučerašnje Katarinino prepričavanje o našoj porodici, gledam u Milu koja spava, gledam u sat, otvaram fioke sa Katarininim stvarima i obećah ženi da ću za deset minuta biti tamo.

Kao Del Boj rekoh sebi  ‚‚Ko ne rizikuje taj ne dobija!“ i potrčah ka školi svom snagom koju sam mogla da nađem u tim minutima.

Sve u japankama i neuglednoj sivoj haljini u kojoj me je zatekao učiteljicin poziv. Bez Mile. Nju ostavih samu, jer nam je škola stvarno blizu.

Dok sam jedva nalazila dah da objasnim strogom redaru ko sam, šta sam i gde ću, onom istom od juče, iako me je prvo gledao kao da sam ludača koja s ulice hoće pošto-poto u školu, kad primeti da dahćem ne zato što sam luda, nego zato što očigledno nešto tražim, izraz lica mu se ubrzo promeni u zabrinutost i raširi ruke kao da će da me pridrži. Ipak mahnu onim voki-tokijem i taman kad sam mislila da će da zove hitnu pomoć, pošto sam bila ubeđena da misli da doživljavam infarkt, on me prepozna i reče samo:

– A, znači Vi ste! Aha, sad mi je jasno!

Malo mi je došlo da se zagrcnem, ali ipak nisam. Dođoh nekako do daha i klimnuh glavom potvrdno. Ode on, nema ga. Stojim, cupkam, tetkice me gledaju. Taman što me obuze zabrinutost da ću sad morati da tražim i redara po školi, pojaviše se. Instinktivno krenuh ka svom detetu koje je znatiželjno sa vrha stepenica upijalo sve oko sebe, redar se ispreči, reče mi samo da ne smem dalje od ulaznog hola, učiteljica uze stvari, strpljivo i utešno mi reče da ne brinem, da je sve u redu, da se nije uplašila, nije plakala, samo je bila malo zbunjena jer nije znala da objasni šta se u stvari desilo. Odoše nekud i ja samo uspeh krajičkom oka da uhvatim Katarinin nestrpljiv pogled koji je govorio da jedva čeka da skine one mokre stvari sa sebe.

Dok sam puzala uz gelender ka našem stanu, ne verujući sebi da nemam kondiciju iako po ceo dan trčim za decom, stigoh tačno na vreme kad je Mila otvorila oči. Dobro je, stigla sam na vreme.

Na putu do kuće posle škole Katarina mi objasni  da ju je zapljusnula voda prilikom pranja ruku, jer se česma aktivira jakim pritiskanjem, pri čemu je ona preterala i da se malo polila i da nije znala šta da radi. Na svu sreću, učiteljica jeste.

Treći dan u školi više nisam mogla ni da pretpostavim šta može da se desi. Bojažljivo krenuh po nju, očekujući ponovo neku zavrzlamu. Međutim, čim me ugleda, pohvali mi se:

– Danas smo učili o računaru. Znaš, niko nije znao šta je to računar, samo ja. Jedna devojčica je rekla da je to mašina koja pravi pare, a jedan dečak je rekao da to služi da računa one aplikacije…

– A šta ono beše računar?

– Računar je isto što i kompjuter, to je drugo ime za kompjuter.

Laknu mi nekako posle ona prva dva dana. Kako ono kažu, posle kiše dolazi sunce.

E, nek si se ti meni, Katarina moja, ispolivala onoliko vodom, neka si. Eto trenutka da zasija više to sunce.

Samo neka sija. Da nikada ne zađe.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.