Danas i juče

Danas sam napravila kolač. Onaj koji svi najviše volimo. Čokoladni sa rumom i suvim grožđem. Ne znam zašto sam uopšte pravila kolač kad smo u kući već imali slatkiše. Nešto me je vuklo.

Danas se Mila, kao i uvek, probudila oko osam sati i svima dala do znanja da joj se više ne spava. Uključila je crtaće da gleda dok se mi ostali ne razbudimo.

Danas sam otišla rano iz kuće, iako je nedelja. Prva sam izašla i nisam ni znala šta smo se na kraju dogovorili…

Ivona je zvala više puta od ranog jutra. Prvo mene. Onda kad nisam znala šta da joj kažem, onda i Miloša. Onda opet mene…

Katarina je ćutala, držala se po strani. Uredno je pojela doručak i nije pravila problem ni oko čega, što je za nju neobično.

Zvali su me nekoliko puta da se dogovorimo. Neko mi je rekao da se vidi da nam se nešto dešava. Da smo pometeni. Svi.

Danas sam pomislila kako je super kad imaš dete koje ume da vozi kola. Ivona je došla po mene. Dok smo se vozile, kao da nismo znale o čemu da pričamo. Bila sam na dodatnom oprezu, jer iako je super kad imaš dete koje vozi kola, nije super što iz pedagoških razloga ne smeš da mu pokažeš da ipak proveravaš retrovizor svaki put kada menja traku ili skreće.

Sivilo naokolo mi nije dalo mira. Kao da se širilo iz svakog pravca, ometajući oči da bistro gledaju i stvarajući skramu koja nema čime da se spere. Gole grane bi se pojavlljivale usput, dajući do znanja da hladnoća tek počinje i da nam neće pomoći ni kaputi ni jakne kad udari onako kako niko ne voli, odjednom pretvarajući pola dana u pomračinu i vazduh gust i neprijatan za disanje.

Danas… kao svakog novembra.

Izabrala sam najbogatiji buket koji je bio izložen. Beli. Mašnu sam, kao i uvek, bacila.

Mila je trčala po betonu, spretno se provlačeći po uskim prolazima, ne plašeći se turobnog kamena i preteće lepljive kiše koja je prethodnog dana dosađivala. Nije obraćala pažnju na naše povike da se vrati i da se ne udaljava. Ivona je ćutala. Katarina je bila zamišljena.

Mila je skinula jaknu prkoseći našim oštrim pogledima i smešila se nevino, dečje. Iako joj je bilo zima, vrtela je jaknom uvis, tražeči da je jurimo, da se igramo.

Nikome nije bilo do igre.

Katarina je tražila da uzme jedan cvet. Dala sam joj dva i rekla da je takav običaj. Namestila ih je pažljivo pored kamena, pazeći da rukom ne zakači jelku.

Miloš je jurio Milu, ja sam je pustila. Misli su mi lutale, preskakale se sve do onog dana kad je padao sneg i kad se nameštao da ga slikam uz praznu stranu zgrade, u debeloj jakni, sa naočarima i kapom, pozirajući onako kako ga je Ivona učila.

Ivona je negodovala da je Mila razmažena.

Sedeo je na krevetu i nogama pokušavao da dohvati papuče koje su ga uredno čekale. Pokret kad uspe da ih dohvati budi toplinu koja ne može rečima da se prepriča.

U sledećoj sceni gledam ga u hladnom hodniku, okreće se da me vidi pre nego što ode u neizvesnost. Ćuti. Ne ispušta ni glas iz sebe. Hrabar je. Ja nisam.

Foto: Pixabay

Tok misli prekida mi Milošev glas koji sada već ozbiljno naređuje Mili da se obuče pre nego što se prehladi. Ivona ga podržava.

Katarina čuči pored kamena blizu jelke. U ruci drži cvet.

Ćutim. Učim da budem hrabra. Da ne ispustim ni glas iz sebe.

Miloš je sustigao Milu, ona počinje da plače. Kroz tišinu se smenjuju Miloševe grdnje i njen plač. Gde god da smo, oko nas mora da odzvanja.

Mila je sada u jakni. Suze joj se suše na obrazima.

Ivona steže kapuljaču kao da joj je oslonac bez kog ne može da stoji.

Katarina mu je nešto šapnula kad smo kretali, ne zna da sam je čula.

Miloš i ja smo išli u raskoraku, nervirajući se i čudeći u isto vreme kako se tako brzo našla neka ptica da uprlja celu desnu stranu naših kola.

Baš danas.

Danas sam morala da napravim kolač. Morala sam nešto. Kad je rođendan, jedu se torte i kolači. Takav je red.

Ne znam samo zašto sam izbrala baš onaj za koji mi je nekad davno recept dala Mira. Sećam se da mi je tutnula neki papir, prvi prazan koji je našla i gurnula hemijsku olovku u ruke žustro diktirajući. Poslušno sam ga napisala, presavila na pola i sačuvala. Sad ga pazim kao raritet.

Danas je Katarina čitala recept dok je Mila sipala sastojke u vanglu. Malo je brašna prosula okolo, zanemarujuće malo, kako inače ume. Zajedno smo napravile kolač.

Danas na ovaj poseban dan.

Plašila sam se da ne izgubim onaj papirić. Da se ne zavuče negde onako tanan, da se pocepa i da nestane. Ne zato što ne znam koliko čega ide od sastojaka, što ne znam recept. Znam ga. Znam ga napamet, još odavno. Ne zato. Nego zato što više ne mogu da ga zapišem, ne na onaj isti način kao pre mnogo godina kada mi ga je diktirala osoba koja mi je mnogo značila u životu. I ne zato što nema više tog istog beznačajnog papira koji je meni dragocen, već zato što ne mogu da vratim taj trenutak iako ga proživljavam u sebi po milioniti put. Što danas nije tada. Što više nema nje. I zato što ne volim juče.

Njoj je juče bila godišnjica. Nije danas.

Danas je neki drugi dan.

Danas je trebalo da bude lep dan. Ne prema vremenskoj prognozi. Nego prema nekim drugim merilima. Sličnim onima koje smo sipali u vanglu za kolač. Kolač koji je trebalo da proslavi njegov petnaesti rođendan. Napravljen po merama sa onog papirića. Sa onog parčeta prošlog vremena koje je nenametljivo našlo svoje mesto u našem životu. I tako će biti uvek.

Ne samo danas.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.