Zlatna srca, sećanja i još ponešto

Odlučih da opajam tih nekoliko santima pločica, ionako čitam da smo preterali s čistoćom  i oterali sve bakterije pa se sada množe one najgore, superbakterije i reših da se dokažem u borbi za imunitet tako što ću zažmuriti na prljavštinu koju skupljam kao mamurni pijanci.
Baš kao Miloš onomad kad je došao s neke proslave društva sa treninga, pa nije mogao da hoda po mirnim daskama nego je ubadao sve one koje najjače škripe. Malo je falilo da ga nateram da puzi kako bi bar neku neškripeću pogodio.

Detaljnije

Čoko-moko s neba

Taman što smo zavile iza ćoška – pade neka kap, jača od obične, sa klima-uređaja tik pored nas. Čak se čulo – tup! Pogledasmo se gospođa i ja, hrabro nastavismo. Ona kap što pade beše džinovska, kao da je dinosaurus pljunuo odgore na nas. Na mene. Gusta, jaka, imala je težinu. 
Na sledećem koraku opet – tap! Kap – više teških kapi. Zamislih sliku u kojoj se dinosaurusi na petom,šestom spratu takmiče u pljuvanju nadole, sve ih vidim kako se keze. Ovo je već delovalo kao takmičenje i cap – nađoh se sa sladoledom na glavi i ramenima usred uskog trotoara.

Detaljnije

Stari dobri dobar dan

Jednom mi je tako, kroz taj mrak iskočila komšinica sa šestog bez šminke, sa sve viklerima, valjda mislila – mrak, pa se neće primetiti, i pošteno me iznenadila, kao u pravom horor filmu… Samo srčka što me nije strefila onako mladu. Nedostajalo je samo da ljupko kaže “Bu!”. A ja, naučena da uvek budem pristojna, nisam ni pomislila da pokažem strah da je ne bih uvredila, nego sam se bojažljivo iskezila i tanko prozborila taj „Dobar dan“, trudeći se iz petnih žila da zvučim ljubazno, iako je malo falilo da se uneredim od Hičkok momenta.

Detaljnije

Pomama za pasošima iliti Psihologija mase u jednoj stanici MUP-a

Podsetih je u dve rečenice kako smo prošle godine kao ludaci trčali da joj izvadimo drugi pasoš u kratkom roku. Jer je originalna, kao uvek, želeći da svoj umetnički talenat  proširi na internacionalnu publiku, van granica naše države, na novom, tek uručenom pasošu na kom se još osetio miris štampe, nacrtala nešto lepo – kako reče. Hemijskom olovkom. Jok, običnom će.

Detaljnije

Najgora obožavateljka klasične muzike

Prizivah je sinoć toliko, a ona se sad našla pametna. Ono što je najčudnije, ne mislim da sam neki patriota, od onda otkad više ni ne znam kako da definišem tu reč. Otkada je ona zemlja, za koju su me učili da je moja otadžbina, počela da menja ime, kao da se udavala i razvodila više puta u stilu prave filmske dive poput Elizabet Tejlor… Ipak, ono što mi se tada dogodilo… Ono što sam osetila dok su moćni muški tenori, baritoni i basovi izvodili jednu od naših najpoznatijih rodoljubivih pesama, ne umem da objasnim.

Detaljnije

Kako sam polomila šporet

Suze mi same krenuše, kao da sam gulila luk, kad saznah koliko košta jedan takav novi.

U glavi već izrežirah scenu u kojoj mi kipi supa (što se u našoj kući dešava gotovo svakodnevno), pa dođe do kratkog spoja. Pa se ja slučajno uhvatim za ploču jednom rukom, po mogućstvu levom a desnom krenem da tražim oslonac i mlatim njom po zidu i pločicama, kad počnem da se tresem dok padam na pod… Gotovo, eno me u nesvesti, za sebe ne znam, beonjače ispale, klinička smrt…  Jadan moj muž, kad dođe s posla doživeće stres, pašće i on pored. Bićemo kao Romeo i Julija u zrelim četrdesetim…   

Detaljnije