Najgora obožavateljka klasične muzike

Da li ste nekada izašli sa koncerta klasične muzike? Ja jesam. I to onda kada sam bila na koncertu za koji se karta prodaje unapred i po nekoliko meseci. I to ne po jeftinoj ceni. Još jednom sam dokazala da sam najgora na svetu, jedina osoba koja je izašla sa koncerta holandskog umetnika Andrea Rjea. Verovatno ikada!

Razlog za izlazak s koncerta? Isti kao i onaj zbog koga sam i otišla na koncert – deca!
Koncert Andrea Rjea u Beogradu, 22.5.2019, privatna arhiva

Polusivo veče nad Beogradom, kao i mnogi dani unazad koprcalo se u uzbuđenju što idemo na koncert. Prvi put vodimo našu petogodišnju devojčicu na takav događaj. Miloš se već sredio, uobičajeno cupka, kao nekad davno kad su putnici Jugoslovenske železnice cupkali pred toaletima u KSR vagonima iliti kolima za spavanje i ručavanje. Šetka se kroz hodnik, dok Katarina ustreptalo pita da li da obuje nove srebrne patike. „Možeeš! Ne bi trebalo da pada“, dovikujem joj s druge strane stana, dok mami pokazujem gde su cucle varalice, pidžamica i Milin peškir za kupanje. Nelagodnost me osvaja pa samo što ne zavrtim rukom po kragni iako nemam košulju na sebi, kao Kurčubić onomad u ‚‚Boljem životu“. Nije samo prvi put da vodimo Katarinu na koncert nego i prvi put Milu ostavljamo uveče. Samo mi prolete kroz glavu, šta ako bude pravila problem. To što beba od osam, devet meseci može da te nasekira i uplaši, kako se kasnije u toku večeri ispostavilo – ne mož’ niko. Ni Fredi Kruger iz ‚‚Strave u Ulici brestova“. Kakav horor, horor je mala beba za pravu bebu. Za sada, ovih sat vremena, Milino ponašanje, osmesi i puzanje govore da je zadovoljna i da sve ide po planu. Već smo ispred ulaznih vrata kad uleće Ivona koja se vratila iz prodavnice sa grickalicama za put. Od svih dana, ispalo je da baš ovog putuje na studentsku ekskurziju u Poreč. Baš danas! Baš onako kako uopšte nisam planirala. I kako mi se najčešće namesti u životu. Na sreću, ili ne, kako za koga, biće tu sve do 22 sata, taman da se nađe baki. 

Odlazimo, svako sa svojim očekivanjima, usput svrativši  po drugu baku koja je za koncert velikog holandskog violiniste kupila kartu u prvim redovima. Nije za njene godine da se, kao mi nesnađeni, kači po tribinama do vrha gledajući da se ne spotakne ili klecne negde između svih onih plastičnih stolica i strmih stepenika. Poznata po tome što zapinjem i na ravnom, strogo pazim da se ne strmeknem negde onako i naivno ispružim pa samu sebe bodrim kao nekad Boško Buha svoje saborce u partizanskim filmovima. 

Foto: Manuel Nageli, izvor: Unsplash

Do Arene stigosmo brzo. Brže nego što smo planirali. Znatno brže. Kad živiš s bankarom, kog je odgajio drugi bankar, gubljenje vremena ne dolazi u obzir. I pored prilične gužve oko naše najveće hale lako uđosmo u naš sektor, dokopasmo se nekako ta tri sedišta u Q redu i doterasmo do kraja, skoro do zida. Tačnije – do plafona.

Nikad nisam bila toliko visoko u Areni. Toliko visoko, da sam se setila one scene iz ‚‚Igre prestola“ u kojoj se našao Tirion kada je prvi put došao na zid. Baš toliko visoko smo se vinuli. 

Tačno na vreme, precizno u 20.00, namerno sam na sat pogledala, gospodin Andre je poveo povorku svojih veselih muzičara – saradnika do bine. U raznobojnim raskošnim toaletama i svečanim odelima prodefilovali su do mesta na sceni gde su se smestili još pre mnogih gledalaca iz publike. Nisu pogasili sva svetla tako da događaj na početku nije imao onu svečanu notu, pa su mnogi koji su kasnili s lakoćom pronalazili svoja sedišta. Komešanje je trajalo prvih desetak minuta koncerta, taman dok su uhvatili zamah. Poznata voditeljka u ulozi prevodioca činilo se da se dobro snalazi do momenta kada je umesto Južna rekla Severna Amerika. Setih se nekih mojih ispita, i onog puta kad sam za Hitlera napisala da je bezosećajan umesto neosetljiv, pa pala ko zvečka, razbucali me koliko sam se razbila, kao dete kad prohodava – bolno i neiskusno. Pomislih kako bi je, blago rečeno, kad smo već kod Hitlera, oni moji na fakultetu masakrirali zbog takve greške. Da ne pominjem drugu, još zvučniju. Pokazujući na tri divne žene prelepih glasova, izgovorila je nešto sto je zazvučalo kao mešavina španske i američke serije – sopranosi. Sećam se kako nam je Ivona dosađivala sa popularnom španskom serijom njenog detinjstva, svi iz njene škole su je gledali. Ali, oni su bili ‚‚Seranovi“. Dakle, nije to. Aha, onda, ona legendarna američka serija, zvala se slično… Samo što se ona zvala ‚‚Porodica Soprano“. Na šta li je mislila? I još bitnije pitanje – zašto je ponovila neispravnu, izmišljenu srpsko-špansko-američku reč kada je bilo jasno da se odnosi na prefinjene, visoke ženske glasove ili soprane. Da, ponovila ju je. I to nekoliko puta.

Publika je oduševljeno klicala od prvog minuta, a ja sam čekala da i do mene dođe taj talas uzbuđenja, ono neizdrživo osećanje kad te muzika obuzme pa stegne, pa te zavrti provlačeći se između rebara kao da ćeš svakog trena da poletiš, pa ne znaš šta ćeš od sreće, osetiš nešto što ne umeš da opišeš, pa ti srce poskoči, pa te neka milina oblije, pa ti se unutra podigne dijafragma sama od sebe a nisi trudna, pa te tako netrudnu drži i drži a oči ti se orose, jer negde sva ta milina i radost moraju da izbiju… E, to. Baš to. 

E, pa baš to nekako baš nisam dočekala. Nekako me nije našlo. Ili me je zaobišlo. Da li repertoar, ili aranžmani, ili to što nisu pogasili sva ona svetla ili ono što reče voditeljka, pardon prevoditeljka – sopranosi… Ko će ga znati šta. Mada, možda treba uzeti u obzir i ono što se desilo na drugoj polovini koncerta…

Ivonini pozivi i vapaj da se vratim, da Mila neutešno plače, da joj ne mogu ništa, da bljucka i da se grebe od češanja (Mila je atopičar), da je skroz raskrvarila kožu na levom obrazu… Kuku i lele. I lele i kuku. Pomislih na klovna iz filma ‚‚To“ ili u originalu ‚‚It“… Tako i Mila, deluje dobrodušno, a u stvari opasna zverina koja oštrim karakterom kida svakoga pred sobom… 

Privatna arhiva

Krenuh nevoljno, ostavivši Katarinu i Miloša da tonu u atmosferu u nadi da će bar njih savladati onaj dugoočekivani udar muzičkog zadovoljstva. Upitah se da li će Katarini prvi koncert u životu ostati u sećanju po tome što joj je mama nasred jedne od kompozicija istrčala kao sumanuta jer joj je starija sestra tražila da se vrati kući zbog mlađe sestre.

Krenuh i jedva nađoh put, pošto redari nisu očekivali nikoga tako rano.

Da, da, zbog mene su otključali kapije Arene. Dok me je dežurni ispraćao pitanjem šta se to desilo pa izlazim, videći da žurim, kao da smo stari poznanici, objasnih mu kratko, u trku, da moram kući zbog bebe. Kao da smo do juče sedeli u školskim klupama, jer po njegovim borama prepoznah da smo sličnih godina, odjednom ga ozari osmeh i doviknu za mnom da me razume, da on ima šestoro dece. Zastadoh, ne očekujući takav podatak i nasmejah se i ja. I još mi dobaci: ‚‚Pet ćerki!“. Uspeh da doviknem da ih i ja imam tri, pomislivši na tren na mog jedinog sina, koji nije više sa nama. Nestadoh sa tim mislima u mraku i kiši koja je ponovo dosađivala, gledajući na koju stranu da uhvatim taksi.

Bila sam prva koja je te večeri napustila Arenu! Najverovatnije i jedina koja je napustila koncert Andrea Rjea pre kraja. Čak sam htela da mu doviknem da ne brine, da nije zbog njega, da nije sigurno zbog muzike, jer učinilo mi se da je ispitivački gledao pravo u mene dok sam se borila sa strmim stepeništem na putu ka izlazu.

Čim sam je ugledala, znala sam da nisam pogrešila. Ni da sam šest puta više platila ulaznicu, ne bih se dvoumila. Kad sam već ispala najgora mama koja ostavlja bebu, neka sam i najgora posetiteljka koncerta Andrea Rjea! Bitno je da moja beba sada može mirno da spava.

Sutradan sam pokušavala da sumiram utiske sa koncerta. Međutim, kao da ih nije ni bilo. Jači utisak imala sam posle poslednje episode serije ‚‚Černobilj“, kada nisam mogla da zaspim do pola noći. Ipak sam bila na više od pola koncerta. I dalje mi je nešto nedostajalo. Ono što nisam osetila. Onaj osećaj siline, kad muzika zagrmi, kada te ispuni… Nisam ga imala u Areni. Nije me tako dotaklo. Bilo mi je nekako…mlako. Jeste bilo kvalitetno, o tome nema priče, ali što se emocije tiče – nekako praznjikavo. Ne znam šta sam očekivala, možda hor, glasove, možda mi je to falilo… Mada, recimo Zdravko Čolić je sam čovek pevao pa mi u istoj toj Areni svojim glasom izazvao osećanje da letim, iako nisam njegova najstrasnija obožavateljka. Ovo je nešto drugo. 

Jedva nađoh na portalima mali članak o tome kako je Holanđanin zapalio srca u Areni pesmom ‚‚Tamo daleko”. Pustih snimak. Zabrujaše, otpevaše tempom bržim od originala i… Ja i dalje očekivah… Sad će… Sad će da me savlada. Kad opet ništa. Baš ništa. Srce mi se nije zapalilo.

Setih se ruskog muškog hora koji je prošle godine pevao besplatno ispred hrama Svetog Save. Bila sam trudna, imala sam ogromnu želju da ih čujem. S Milošem za ruku krenula sam kroz gužvu, onako ustreptala, čuvajući Milu u stomaku. Ipak, zbog zakrčenog prostora i nemogućnosti da se probijemo kroz gomilu brzo smo odustali. Vratili smo se kući i ostavili hor ‚‚Aleksandrov“ za neka buduća vremena. Pomislih na cene karata gospodina Rjea.

Dok sam prelazila druge vesti, pojavi mi se na ekranu novi snimak. ‚‚Tamo daleko”, hor ‚‚Aleksandrov“. Oni su. Pustih i taj snimak. Sporim tempom, tema se nepokolebljivo razvijala. Sigurni muški glasovi su je ispreplitali polako stvarajaći čaroliju, koja je jačala i rasla iz sekunde u sekund. Neočekivano se naježih. Knedla se niotkuda pojavi u grlu. Prizivah je sinoć toliko, a ona se sad našla pametna. Ono što je najčudnije, ne mislim da sam neki patriota, od onda otkad više ni ne znam kako da definišem tu reč. Otkada je ona zemlja, za koju su me učili da je moja otadžbina, počela da menja ime, kao da se udavala i razvodila više puta u stilu prave filmske dive poput Elizabet Tejlor… Ipak, ono što mi se tada dogodilo… Ono što sam osetila dok su moćni muški tenori, baritoni i basovi izvodili jednu od naših najpoznatijih rodoljubivih pesama, ne umem da objasnim.

I shvatih, to je to. To je ono što sam očekivala od sinoć. Od muzike. Onaj lep osećaj koji te ispuni radošću i strašću pa ti se smeje i plače u isto vreme. Čini ti se da možeš sve. I želiš sve. I osećaš sve. Obli me lepota iznutra i…

Kad zagrmeše završne reči refrena ‚‚Živela Srbija!” tako da osetih u utrobi treptanje basa, kao da sam nosilac neke od čuvenih spomenica, ne izdržah više. Krenu iz mene sve odjednom, sve ono što sinoć na koncertu Andrea Rjea nisam osetila. A htela sam. I to što sam morala da ostavim bebu da bih svoju srednju ćerku odvela na prvi veliki koncert. I to što sam posle morala i nju da ostavim da bih se vratila kod bebe. I to što nisam mogla da ispratim moju najstariju ćerku na njenu prvu studentsku ekskurziju…

I naročito to što onaj drugar ima pet ćerki i jednog sina, a ja nisam stigla da mu kažem da sam i ja imala jednom, ne tako davno, jednog…

Foto: Trym Nilsen, izvor: Unsplash

Isplakah se kao kiša. Ova dosadna što i danas i hoće i neće. Isplakah se i mislim se, e moj gospodine Andre, da budem iskrena, kao uvek, bez namere da vređam i omalovažavam, uostalom ko sam ja osim neko ko je prvi, najverovatnije i  jedini, verovatno ikada, napustio Vaš koncert. Da znate Andre, lepa Vam je muzika i instrumenti i kostimi i solističke tačke i sopranosi, ali mene niste dobili… 

Meni treba nešto moćnije. Da se čuje. Da odjekne. Da zagrmi. Da me rasturi… Mene ipak radi bliskost slovenskih duša koja do Holandije izgleda da nije dobacila. Tek, i da je bila skuplja karta, šest puta skuplja od one babine, opet bih izašla prva s koncerta. Nema te cene kad su moja deca u pitanju.

Nema tih para koje bi me zaustavile da dođem do svog deteta kada sam mu potrebna. 

Ni kiše.

Ni gromova.

Ni munja, ni tornada.

Ni bilo koje druge elementarne ili materijalne nepogode.

Ni muzike.

Foto: Kristina Tripković, izvor: Unsplash

Makar propustila ono što su najavili kao pravi spektakl.
Makar jedva našla taksi usput. 

Makar, kao i uvek, ispala najgora.

4 thoughts on “Najgora obožavateljka klasične muzike

  • 23/08/2019 at 9:04 pm
    Permalink

    Predivno Ana, opis, vrcav, sve vreme sam imala film koji jedva iscekuje kraj i kulminaciju, tu zavrsnu recenicu sa kojom bi se svaka „najgora“ slozila.

    Reply
    • 23/08/2019 at 9:58 pm
      Permalink

      Hvala, Ivana! Da, sad je moderno da je mama savršena, sve može, sve stiže, sve zna i izgleda kao da je sišla sa naslovne Voga. Da se ne lažemo, nijedna nije savršena, samo je pitanje koliko je spremna da to prizna, prvo sebi, a onda i svima. 😉

      Reply
  • 25/08/2019 at 8:27 am
    Permalink

    Anci, odusevljena sam tvojim pricama, realnim, istinitim i veliko BRAVO za iskrenost! Upravno sam zavrsila citanje poslednje sa suzama u ocima jer se u tvojim pricama svaka majka moze pronaci sa slicnim situacijama, a narocito mi je suze naveo tekst gde opisujes gde ne postoji nista sto bi te zaustavilo da dodjes do svog deteta kada si mu potrebna… ti si prava majka sa svim manama i greskama koje je normalno da ima svaka prava majka! Zeljno iscekujem svaku tvoju sledecu pricu! Bravooo!!! 👏👏👏

    Reply
    • 25/08/2019 at 11:43 am
      Permalink

      Marija, hvala na komentaru, posle ovakvih reči prosto mi bude malo neprijatno 🙂 Sve je istinito i meni je drago što sam uspela da prenesem emociju. Biće priča, petkom ću objavljivati nove. Možeš u međuvremenu pratiti i Fb stranicu ‚‚Od vrtića do kafića“…

      Reply

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.