Uvodna priča br. 2: Kako me je pozvala jedna televizija

U trenutku kad mi je zazvonio telefon, dotrčavši iz kuhinje u kojoj sam pristavila pasulj za koji iskusne domaćice znaju koliko mu treba da se skuva i pogledavši usput na sat koji je tvrdio da je već 14.45, ušla sam u dnevnu sobu i pruživši ruku da se javim, ugledala dole, kod nogu, najmlađe dete koje je tek propuzalo kako pošteno lupa čelom u parket i kao svaka prava beba sa pristojnim stažom udara u ponositu i stamenu kuknjavu na sav glas. Pošto sam očekivala pomenuti poziv, javih se, uprkos bebinom zapomaganju i cviljenju pasulja iz kuhinje. Pomislih, zvučaće kao da sam na guslarskom koncertu, ali šta sad, nemam kud. Tek što je producent počeo da mi objašnjava koja je to emisija u kojoj bi trebalo da gostujem, telefon poče da mi igra u rukama, dajući mi signal da još neko pokušava da me dobije. Moja najstarija ćera, ljubi je majka. Kako se ona meni slatka javlja svaki put kad ne treba i kad je ne očekujem, a kad mi stvarno treba ne mogu da je dozovem, dozivala je ja i zvonila makar satima…. S planine bih je pre dozvala, na Avalu da se popnem, jer bližu nemam, i pustim glas, čini mi se, čula bi me pre, negoli telefon kad je ja zovem. Zato ćutke odučih da je ignorišem i nastavih razgovor sa čovekom.

U sekundi kad je izgovorio da je tema emisije „super mama“ uzburkaše mi se osećanja. Pomešaše se osećaj stida i uzbuđenja.                                      Sve sve, ali „super mama“?

Pročitao je moj nedavno objavljen članak o tome kako sam postala mama za vreme studiranja, te ga je „moj slučaj“ i troje dece potom, kao i sve čime sam se bavila u životu i što mi se dešavalo, uključujući i sretne i nesretne teme među kojima je najbolnija smrt moga sina, zaintrigirao do te mere da poželi da me ugosti u njihovoj popularnoj emisiji. 

Bar sam ja neko ko ima bogat materijal za više različitih životnih priča.

Kroz glavu mi sevnuše tri činjenice koje nisu baš išle u prilog onome što je odabrano za temu emisije:  beba koja vrišti s čvorugom na čelu, poluživ pasulj i studentkinja koja pokušava da dođe do svoje majke. Sve suprotno od toga da sam ‚‚super mama„. Da li bi prava super mama dopustila ovako nešto? Onako kako je ja zamišljam, ne bi. Nikad. Prava super mama uvek ima ručak na vreme koji s lakoćom spremi, skuva i završi, najkasnije do 2.00 po podne svakog dana. Moj, skoro u 3.00 tek počinje da se zahuktava, zrna još tvrda, ima još do kraja. Pravoj super mami deca se nikad ne udaraju. Naročito ne u glavu. Meni sve iz frižidera ispadaju komadi margarina i putera koje čuvam u vratima, za „nedajbože“ i prvu pomoć kod čvoruga. Pa kad u’vatim jadne da ih mažem, sva se zacakle, ne znam da li od suza, slina ili mog pomoćnog sredstva kod udaraca. Posle, uz dodatni stres i vrištanje moram i kosu da im perem jer se nekako uvek desi da procuri sa strane pa im zahvati i kosu. Na kraju, prava super mama se uvek javlja svoj svojoj deci na telefon, u kakvoj god da je situaciji. Ja sam se jednostavno pravila da ne čujem poziv moje najstarije ćerke. 

I sad ja kao treba da gostujem negde i pričam o tome kako sam super. Uf, bre. 

Nešto se ne osećam tako – super. Pre mislim da sam nešto drugo. Nešto što nema veze sa super.

Pre sam ono što bi moja srednja ćera, istog dana kada se sve ovo dešavalo rekla, zatvorivši jednom rečenicom krug mojih vrljavih postupaka, jer nisam htela da je vodim u park posle vrtića dok su se nadvlačili sivi oblaci nad Beogradom preteći da će svakog časa da potope sve pred sobom. Tako čisto me je tresnula istinom u lice, besno se brecnuvši na mene nasred ulice dok su joj kikice letele od uznemirenosti uz prolaznike koji su se okretali i nemo posmatrali scenu, sve dok nije zvonko odjeknulo između zgrada i automobila njeno: „Ti si najgora mama!“. 

 
E, to! Baš to! Najgora! Najgora mama.                                                           

Odjednom sam se pretvorila u najgoru mamu. Zazvonila mi je u ušima ta rečenica i pošto je na kraju ionako bilo kako sam ja htela, nasmejano sam prihvatila novi nadimak.

Nijedna majka koja piše blog nije se deklarisala kao najgora. Ja jesam!

Evo, dakle priča najgore mame o svim onim neuspesima, razočaranjima, poniženjima, ali i malim pobedama koja se ponekad, često ili svakodnevno događaju svim ženama na svetu, a naročito njoj, šta god ona radila i htela ili ne.

Dobro došli!

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.