Renoviranje, nindže, majstori i Spartanci

Renovirasmo stan prošle godine. Mesec i po dana. Ni dan više. Kako bi inače jedna fina trudnica u zgodnim godinama mogla da izdrži duže. Da naglasim samo – u četvrtoj trudnoći! Ne zbog trudničkih hormona! Što se toga tiče, ima jedan koji govori da se ona ponaša kao da je stalno u drugom stanju. Znači, selidba nije dolazila u obzir ne zbog hormona, nego zbog navika. Odavno se ona navikla da je na svome. Da nije sa mamom i tatom. Da organizuje život i navike onako kako ona želi i misli. Izbivanje iz kuće duže od dve nedelje bilo bi opasno ne samo po nju, nego i po one najbliže okolo. Zato smo se potrudili da se sve završi na vreme i šarmatno majstorima dali do znanja da se potrude i oni. I potrudili su se. Sve je stvarno bilo gotovo u roku.

Nisam se iznenadila kada sam čula da je stan iznad našeg konačno kupljen i da kreće renoviranje. Sve se vraća, sve se plaća. Mi smo drugima pravili buku prošle godine, sad će malo nama da lupaju. I to tačno stan iznad. Direktno u mozak. Od poda do plafona. Od prozora do parketa. Od bušenja zidova, rušenja zgrade na trenutke, kopanja, drmanja, cviljenja, udaranja, padanja, bacanja pa sve do sitnog kuckanja, čegrtanja, šmirglanja, čavrljanja, grebanja, trljanja i sličnog. Ono što su pretrpele naše komšije, za svaku je povhalu. Sa nama zajedno. Iz diskretnih usputnih pitanja koje sam postavljala komšijama uspela sam da saznam da je naše renoviranje bilo mala beba u odnosu na ovo novo. I po trajanju i po buci. Ako ništa, treba da se prijavimo za zgradu koja ume najviše da trpi.

Predlažem da se uvede opštinsko takmičenje u trpljenju. Ko može više, taj pobeđuje. Kategorije mogu da budu različite.

Od nebacanja smeća i ostavljanja istog po hodnicima, po principu – čije đubre više smrdi? Preko postavljanja prepreka u smislu izbacivanja starog kabastog nameštaja takođe po hodnicima, pa da vidimo, onaj ko se najviše puta saplete – dobija nagradu. Gips nije u konkurenciji. To je već sledeći nivo. Gips direktno vodi sa opštinskog na republičko takmičenje. Ostavljanje tragova kućnih ljubimaca je takođe posebna kategorija. Ne mislim na tragove od blata. Mislim na one iste boje kao što je blato, al’ ipak žitkije teksture, da može da se razmaže. Ko se umaže a ne pobuni se – prolazi dalje. Još ako pritom zasmrdi celu kuću koju ne može da izluftira zbog prašine od renoviranja komšijinog stana, koja ne ulazi nego uleće kroz svaki otvor, dobija više poena. A više poena znači bolju poziciju. Pa da vidimo.

Kad je naše renoviranje bilo skoro završeno, eto novog razloga za nerviranje. I nama i komšijama. Renoviranje bar traje po danu. Ovo je pravilo buku noću.

Mačka u našem dvorištu. Prava maca. Mala. Crna. Ljupkog glasa koji ostavlja tragove. U ušima i na duši. Slatka maca u teranju.

Otkud ona tu, niko nije znao. Čija je, takođe. Znam samo da smo noćima slušali zavijanje, urlikanje i vrištanje a da joj nismo mogli ništa. Sretoh je jednom. Vraćala sam se odnekud i kako otvorih sanduče za poštu, ugledah je iza dvorišnih vrata. Mazila se uz štok i netremice me gledala. Obratih joj se, ali ona pobeže istog momenta. Fina neka životinja, pre svega lepo vaspitana!

Iste večeri dok sam zalivala cveće na terasi spazih dve žene u našem dvorištu koje nikada pre nisam videla. Utoliko mi je bilo čudnije to što je naše dvorište privatno i što u njega mogu da uđu isključivo stanari iz našeg ulaza. Već je pao mrak a svetla lampe su vitlala po zidu kod ulaza u zajedničku prostoriju za odlaganje.

Zamislite muziku iz serije ‚‚Otpisani“ da bi ugođaj bio potpun.

Dve žene obučene u tamno. Svetla lampe. Zid od cigle. Vrata prostorije. Pored, druga vrata sa delimično polomljenim staklom. Šuškanje, domunđavanje, opet šuškanje. Jedna govori drugoj da pređe na drugu stranu. Dvorište ima ukupno deset metara dužine i pet širine. Ova odlazi na suprotnu stranu i kreće trka. Nešto se čuje kako skače i frkće a ne vidi se. Mačka u mraku kao kameleon se stopila sa bojama večeri. Jedna viče ‚‚Drži je“, druga odgovara ‚‚Neće, eto je kod tebe!“. Mačka se ne vidi ni dalje. ‚‚Dođi, dođi mala, ne boj se!“. Da nisam videla šta se dešava, zvučalo bi mi kao udvaranje na Crnogorskom primorju. Posle dobrih sat vremena uz silno tepanje, moljakanje i onomatopeju, dve žene pozvaše u pomoć nekoliko komšija sa prizemlja. O čemu su pričali, ko su te dve žene bile, šta su radile, šta su htele, šta su se dogovorili – nemam pojma. Znam samo da su došle tu zbog mačke i najiskrenije sam se ponadala da će istu odvesti. I zbog same jadne mačke, da je neko zbrine. Sudeći po cinculiranju, ovoj mački bi upala i slanina i sekira, ako mački treba sekira, i mleko i sve u med, sve što jedan mačji život čini kvalitetnim. I zbog mene, da mogu konačno da spojim više sati nepohodnog trudničkog sna.

Dan kasnije stigao je Katarinin krevet. Kao svako prosečno srpsko dete, naša Keti je spavala u krevetu sa roditeljima. Od onda otkad je sama izbacila krevetac iz upotrebe pa sve dok konačno nismo rešili da joj napravimo sobu i kupimo krevet, nije bilo potrebe da se dete odvaja u zaseban krevet. Zašto bi se mučila jadna da spava sama, a mi da se budimo neukočeni? I to bez modrica. Ovo bi isto moglo da se podvede pod posebnu kategoriju takmičenja u mučenju.

Zazvoni interfon, eto meni majstora sa dušekom. Kaže, ide da nađe mesto za parking, samo dušek da unese, pa će da sklopi krevet. Postavismo dušek, eto ga ponovo kroz pet minuta.

Penje se uz stepenice i kad me ugleda poče da mi namiguje, ko đilkoš na seoskoj svadbi. Ja ga pogledah u čudu, ozbiljna žena u godinama, pritom trudna. Šta se desilo u međuvremenu? Nisam odmah primetila iza njega dve stidljive žene. Stadoše nasred stepenica kad sam izašla da otvorim i ustuknuše. Ovaj namiguje, ove se šunjaju – šta je bre ovo? Ako sam trudna, luda nisam.

Majstor mi izdaleka promrmlja, videvši da nisam shvatila da se njegov mig odnosi na gospođe, da gospođe žele nešto da me pitaju. Kad im se okrenuh, počeše da sipaju, kao da su jedva čekale da uhvate stanara spremnog da ih sasluša. Posle prve rečenice shvatih da su to one dve nindže iz dvorišta od sinoć. Kažu: ‚‚Dobar dan, mi smo iz društva za zaštitu životinja! Da li ste znali da u vašem dvorištu živi jedna mačka?“, i ja naivno počeh da odgovaram, kao dete u mlađim razredima, kad se trudi da ostavi utisak: „Ne znam. Aha, mačka, da, znam.“. Što sam duže odgovarala na pitanja, više sam zvučala kao Bora Todorović u ‚‚Balkan ekspresu“. ‚‚Da, ona jadna je tu zarobljena!“, naglasiše reč ‚‚zarobljena“ kao da sam ja upravnica Alkatraza, a maca – novi robijaš koji ne zna da pliva. ‚‚Da li vi znate ko hrani tu mačku?“. Kad rekoh da ne znam, one skočiše kao osice i nastaviše nadugačko i naširoko priču o tome kako jadna maca nema šta da jede, kako ne sme da izađe, kako je stanari muče pošto je drže tu u podrumu. Nisam ni znala da je ona tu dugo, saznala sam skoro, od pre nedelju dana otkad ne spavam, niti sam znala da ju je iko zarobio, ne mogoh da se setim ko je od komšija toliko lud da drži mačku u teranju u podrumu dvorišta… Ili je vreme za novu mazohističku kategoriju, van konkurencije – ko će duže da izdrži ničijeg, pardon – dvorišnog ljubimca u teranju. Isto tako nisam znala da ne zna da izađe, što mi bi čudno, jer sam je videla nedavno kako viri iza vrata…

Što su duže pričale, sve više sam bila uverena da imam posla sa sumnjivim licima. Sve to vreme majstor je sklapao krevet. Sam u Katarininoj sobi. Daleko od teta koje samo pričaju o mačkama.

Pomislih na tren da nisu u dogovoru, možda me pljačka dok me one zagovaraju. Šta ima da odnese?

Ako krene na televizor, to ću da vidim, a ono sitno… Od svih stvari najvrednije su Milanove slike koje su svuda okolo i koje ne može da pokupi a da ne vidim, isto kao televizor. Od ostalog izdvojila bih svoju fakultetsku diplomu, za koju inače ne znam gde je, tako da bih mu možda bila i zahvalna ukoliko bi uspeo da je pronađe.

Posle pretnji gospođa nindži da će one sada biti primorane da urade sve po proceduri, s bitnim naglaskom na reči ‚‚procedura“, zahvalih im se na nepotrebnim informacijama i gubljenju vremena i jedva ih ispratih. Vratih se kod majstora koji jedva dočeka da da svoj sud.

Čim me ugleda, dok je pritezao šraf na uzglavlje novog kreveta, reče, hukćući skroz znojav od mučenog života njegovog majstorskog: ‚‚Ove dve ti nisu baš u vinklu!“. I time čovek-majstor za krevete, koji je ušetao pet minuta pre toga u moj život, izreče mudrost koja govori sve o novonastaloj situaciji.  

‚‚Znam ja te ljubitelje mačaka, imam ja jednu na poslu…“, tu zastade, provrte glavom i manje primetno rukom i ispriča za slučaj sa kojim je imao posla na radnom mestu. Usamljena žena kojoj mačke ulepšavaju život i koja je nažalost izgubila osećaj za druge ljude. Pomislih na ženu koja je stalno okružena mačkama na prizemlju zgrade pored koje stalno prolazimo kad idemo u park. Kad tuda prolazimo vazduh se uvek neprijatno oseti i uvek su bar tri mačke na prozoru. Koliko li ih još ima unutra stvarno ne znam. Znam da ta žena večito skače ako vidi neku novu mačku u prolazu u svom krugu i odmah trči da je nahrani. Pretpostavljam da je taj poriv jači od nje.

Imam više dragih osoba u životu koje imaju mačke ili koje vole mačke. Nisam primetila kod njih takvo ponašanje. 

Frenetično menjanje raspoloženja osoba koje su me saletele na stepeništu išlo je od toga da su uspele u razgovoru od desetak minuta prvo da me optuže kako ne hranim mačku za koju nisam ni znala da je robinja u dvorištu, da bi me potom pitale za prezime na interfonu da bi znale kod koga da zvone sledeći put pošto im od svih komšija koje su upoznale baš ja izgledam najpitomije??!! Zatim su mi izogovarale sve komšije kako su bezobrazne, nepristupačne i po svemu sudeći jubitelji pasa a ne mačaka, da bi mi na kraju neurotično mahale pred očima nekim papirom koji je procedura po kojoj će morati da postupe, šta god da to znači i predstavlja. Ponašanje nindža gospođa ukazivalo je na problem psihološke prirode kakav je izgleda imala i komšinica iz prolaza ka parku i  koleginica majstora za krevete-psihologa u duši.

Šta je po sredi, stvarno ne umem da procenim, jerbo se psihologijom ni iz hobija nisam bavila, kamoli malko ozbiljnije. Stoga, ostavljam stručnjacima da definišu i reše šta je zajedničko komšijki iz prolaza, nindža gospođama i nesretnoj koleginici majstora za krevete-psihologa u duši.

Ja bih se pre pozabavila onim kategorijama za mučenje. Dakle, što si veći mazohista – to si bliži nagradi. Što se manje buniš – vredniji si.

Mi ispadamo odmah. Jer, jedne subote, posle mnogo bučnih subota, pošto je moj dragi muž utvrdio u dugim razgovorima sa budućim komšijom da njegovi majstori lažu i počinju bušenje vikendom pre 8 sati, iako je dogovor bio da to ne bude pre 9, on odluči da uzme stvar u svoje ruke.

Dakle, pošto smo oboje iskočili iz kreveta na zvuk lomljave iznad glava, što je bila samo blaga najava za ono posle, u buci koja se nije stišavala, jedva ga čuh da govori da će on da ode gore i da… sredi situaciju. Ustade sa garniture u dnevnoj sobi, ispravi se, istegnu ruke koliko je mogao do plafona, iskrcka prste i dohvati majicu u trku. Baš onu u kojoj vežba. Crnu. Sportsku. Sa nacrtanim Spartancima u vojnom pokliču i tragovima krvi oko njihovih štitnika za glavu.

Uzeh telefon i diskretno namestih ekran na „emergency calls“. Što je sigurno – sigurno je.

Utom, nestade buka. Čuh samo poznati glas kako postavlja isto pitanje. Više puta. Nešto o metalnom statusu. I gazdi. Na kraju čuh dodatno pitanje, kao kad pažljivi profesori u školi izdeklamuju predavanje u kom ti nijedna definicija nije jasna, da li treba da ponavlja ili je sve jasno. Ne čuh da je ponovio. Izgleda neki bivši petičar! U skladu sa ironijom na višem nivou, verovatno nije ni prvi ni poslednji koji se u našoj državi bavi poslom za koji nije učio ili koji možda može više od onoga čime se bavi.

Videh muža da ulazi u kuću a da mu dlaka s glave nije zafalila. A i zašto bi, kad je, za razliku od mene, poznati diplomata. Ja da sam bila, na stepeništu bi sigurno bilo tragova ko što ih ima na onoj njegovoj majici. Uostalom, ovo je dvadeset prvi vek, ipak je ljudski razum dostigao neki nivo. Moj Spartanac je majstoru mudro ukazao na grešku i greška bi ispravljena! Jer, ne ču se buka bome do nekih deset sati i više.

Tek, taj nas događaj izbaci iz konkurencije za nagradu ko može više da istrpi komšiluk.

Mada, priča se da će uskoro da počne da se radi fasada zgrade.

Eto nama nove prilike!

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.