Lesi

Jedne naizgled obične večeri pošto relativno brzo uspavah Milu, dok sam se vraćala u dnevni boravak ugledah budnu Katarinu i sedoh na njen krevet da je zagrlim pred spavanje. Ako ima nekoga da ne zna, Katarina je vrlo emotivno bistro dete koje ume da proceni, izanalizira, definiše i reši probleme koji se odraslima čine nerešivim. Sa stanovišta inteligentne i dosetljive devojčice može lako da preokrene situaciju koja na kraju uvek ide u korist dece.

Krenu ona sa svojim razmišljanjima. Kad poraste naći će boljeg muža. Čekaj malo, kako to misli – boljeg? Smejuljeći se dok je dizala pokrivač preko usta, poče da objašnjava. ‚‚Pa znaš“, reče. ‚‚Šta znam?“, počeh ja nevešto. U stvari, sve što više znam – ispada da manje znam, ko zna da li je to što znam i mislim – stvarno? Pretpostavih na šta misli, odnosno na koga.

Neki minut pre toga njen otac i ja imali smo kratku ali žustru raspravu oko kupanja dece. Moj muž Balkanac, koliko god se ponekad džilitao korenima sa severa, ne ide mu. Gde si – takav si. Pravi se karakter oda u odsudnim momentima. Kao što je bio onaj gde je skromno pokušao da mi nametne da okupam i spremim za spavanje obe male devojčice. Ja?? Moja malenkost?? Mila je dan pre toga dobila temperaturu koja je drugo veče rasla više nego prvo i pošto sam se oko skidanja iste samostalno pobrinula, sad je bio trenutak da je uspavam.

Ako vi možete da zamislite ženu koja uspavljuje u krilu dete sa virusom koje pije flašicu mleka i u isto vreme kupa drugo, prilično nemirno i neumorno dete, ja ne mogu.

Još da pritom pripremi mužu večeru, izmasira ga, nahrani, napoji, očešlja – ako ima sreće da nije oćelavio već u tridesetoj, opere mu zube pred spavanje, finišira ih koncem za zube, obuče mu pidžamu ako je od onih modernih, ako nije – još bolje, lepo nađe prvu neispeglanu majicu kao u mnogijeh s naših skromnih prostora s prirodnom ventilacijom što nema veze s moljcima nego sa kvalitetom jer živimo u ovom delu Zemlje, navuče mu je na glavu, neku rupu će već pogoditi, dole valjda ima gaće, toliko može sam. Valjda. Na kraju da mu pročita pričicu pred spavanje, pomazi ga po temenu i poljubi za laku noć. E, da ne bi. I još da ga pita da li želi još nešto. Aha, evo potrčala. Pa sve pikiram na svetski rekord!

Tu ja skapirah Katarinu iz prve. Kaže, pa znaš, boljeg od onog što neće da kupa decu. Aha, mislim se, ako ja ne mogu da doprem do gluvih za razum i savest, evo ko će. Zenica oka moga, lepotica majkina najpametnija, nego šta, nego jeste. Ona će majci svojoj obraz da osvetla. Ne kaže se za džabe da su deca najiskrenija. Ova naša tj. moja – stvarno jeste.

Doduše ima to i malo tamnije momente, kao onda kad je pitala moju majku zašto stari ljudi umiru. Spoznala je pojam smrti mnogo bolje nego neki odrasli i poluodrasli koje poznajem. Da bi sebi razjasnila, postavljala je pitanje za pitanjem dok nije došla do onog groznog na koje kad deca dobiju odgovor počinju da imaju strah od nepoznatog, strah koji svako od nas ima – strah od smrti. Razumela je svoju baku kad je pričala da svi ljudi umiru. Onda se zamislila i upitala ju je kad će onda ona umreti prekinuvši je pre nego što je moja mama izustila da odgovori: ‚‚O, ne. Onda će i druga baba umreti. Pa nećete valjda u isto vreme!“.

Naravno, tu je razgovor o smrti bio završen smehom. Koliko god da je crni humor bio u pitanju, drugačiji je jer je potekao od deteta. Od jednog deteta od koga zaista može svašta da se nauči.

Široko je treptala dok je opisivala nevaljalog muža koji ne želi da obavlja kućne poslove. Kaže ona, boljeg će da nađe. I treba, podržah je bez razmišljanja. Udaće se i onda će da ode.

E, tu zastadoh, knedla se stvori, počeh da mucam kao pred tablom u gimnaziji kad je trebalo da rešavam zadatke iz matematike: ‚‚K k kako misliš – da odeš?“. Od ponosa koji me je oblivao i od koga sam se do tada topila što na svojoj strani imam žensko čeljade koje me u potpunosti razume, do straha od odvajanja u dve sekunde. Iz nasmejane mamice pretvorih se u džangrizavu posesivnu taštu kojoj nijedan zet nije dovoljno dobar.

‚‚Dolazićemo nedeljom. Na ručak. Svi mi.“ Kad htedoh da saznam koji to ‚‚mi” na sreću se pojavi onaj nedovoljno dobar što neće da kupa decu i ja poskočih, što bi moja pokojna baba rekla – kao da me je zmija ujela, i otrčah u kupatilo. Mila jeste zadobila stomačni virus, i sa strane je moglo da izgleda kao da me je ta muka tamo odgurala, ali istina je bila sasvim drugačija.

Počeh da ridam. Da plačem i da kukam u sebi. Lažem. Pustila sam vodu pa sam pustila i po koji jecaj.

Od straha što će taj dan doći.

Od pomisli da će sve tri odrasti.

Od trenutka kada ću morati da ih pustim.

Ne toliko od pomisli da im ja više neću biti potrebna. Da se razumemo, od pranja zubića do pranja guza, preko hranjenja, nutkanja, brisanja nosića, čitanja, šetanja, do uspavljivanja, umirivanja, objašnjavanja, merenja i skidanja temperature kao sada sa Milom, put je naporan i rado bih ponekad da predahnem. Zato često kažem da mi je Ivona omiljena jer bar za nju ne znam koliko je puta piškila i kakila. Osim ako nema stomačni virus. Onda znam i za nju.

Pogledah se u ogledalo i videh podbulu budalu sa krvavim beonjačama. Kao da sam bančila na Exitu do iznemoglosti. 

Kad već pomenuh Ivonu, nastavih u još gorem ritmu. Prosto da se zagrcnem od nasrtaja osećanja. Sve mi lepo iz duše krenulo nagore, do guše, lepo da se zadavim. Stvarno, sa decom nikad mira. Čovek samo da se nervira. Žena, naročito.

Umih se nekako, obrisah peškirom, valjda mojim i vratih se kod Katarine.

Sa Milošem je uveliko raspredala o dolascima na ručak i došli su do dela šta će ako njen muž ne bude hteo da ide. Ništa, dolaziće ona s decom. S decom? Pa da, imaće četvoro dece. Zoi, Lesi…  ‚‚Čekaj bre, Katarina, rekli smo hoćemo psa, nego…“.  ‚‚Ali, mama, to su imena dece.“

E jebiga sad. Lesi? LESI? Unuče da mi se zove Lesi? Ućutah s otvorenim ustima. 

A i ja – odmah mi u glavi ‚‚Lesi se vraća kući“. Simbolično, nema šta.

Miloš objasni da su Zoi i Lesi devojčice. Katarina nastavi. Prvo će devojčice da ima, posle dečake – Aleksandra i Vanju.

Dovoljno podataka za jedan prosečan srpski lek kome najčešće pribegavaju svi koje zaboli glava, vrat, ruka, glava, noga, dupe, glava… Znači u svim težim situacijama ako ne znate šta, onda kao većina uzmete kutijicu sa lekom na B i nastavite tamo gde ste stali s osmehom na licu.

Ja nisam, a bila sam blizu – priznajem.

Tako nelečena zagrlih svoje dete najjače što sam mogla i pošto me je odmah provalila, upita zašto sam tužna. Rekoh da ne želim da se odvajamo.

Ona se nasmeja i ponovi da će dolaziti svake nedelje. I ona i muž po imenu Pavle ili Mihajlo, za takvog nekog, u sebi dodadoh – kretena, će da se uda, i četvoro dece Zoi, Lesi, Aleksandar i Vanja. I ići će, baš kao sada Ivona što često ode sama kod mojih roditelja. Obeća da će, kad poraste, redovno ići i kod njih.

Pomislih na vreme, na prolaznost, na trajanje.

Poželeh joj svim srcem da ispuni svoje želje.

Da jednog dana, kada za to dođe vreme, osnuje svoju porodicu, da ima onoliko dece koliko bude želela, da nam dolazi, da obilazi babu i dedu. Doći će i ta nedelja.

A do tada – ko je to krenuo na spavanje a da nije sredio igračke?

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.