Kako vetar duva

Vraćah se sa decom iz parka putem kojim stalno idemo. Dan je bio blago vetrovit, ne onako da te zabole sinusi pa ti ni bosiljak ni majčina dušica ne pomažu, eventualno zagrejana morska so u čarapi. Fino je, kulturno, umereno duvkao, skoro gospodskitaman da rastera gradski smog sa ulica. Deca bez kapa, ja raskopčana, sunce se tu i tamo pojavi pa nestane, skoro kao da se stidi. Zanesena promenama u vremenu koje kalendarski tek treba da nastupe, nisam obraćala pažnju na ulicu kojom smo hodale.Nisam čestito, dok mi se nije pojavilo pred očima ono nečestito. I nečisto.

Uz svaki naš korak išla je prljavština koja kao da se širila sa samog asfalta. Beograd? Da, moj grad unakarađen do neprepoznatljivosti.

Jesu uske ulice, jedva ima mesta za pešake, ali papirići su se samo smenjivali, kao da su se utrkivali koji će bolje da se pokaže, da ostavi jači utisak. Na mene je ostavio onaj otrgnut iz neke dečje knjige ili školskog udžbenika. Valjda zato što sam sad u tom periodu, žena na porodiljskom sa bebom i predškolcem, pa samo to primećujem. Onu na fakultetu ne računam, drugačije su to knjige, nemaju crteže. Osim onih autentičnih koji nastanu kad je predavanje predugačko, pa se vreme popuni iscrtavanjem geometrijskih figura po stranicama knjiga kojima je to idealna prilika, ako ne i premijerna, da ih neko dodirne.

Ovaj papir imao je crteže jarkih boja i zadatke i naterao me je da počnem da razmišljam o ljudima koji tuda prolaze. Ko su oni? Ko je toliko negde žurio da nije imao vremena da papirne otpatke ubaci u kontejner, ako ne na gornjem, onda na donjem ćošku ulice. Bar je to lako, i s jedne i s druge strane po dva kontejnera. Između mi, koji tu živimo.

Ispao jadan papir iz nekih radnih listova, garantovano. Sad, pitanje je, kako može da ispadne list iz knjige a da to vlasnik ne primeti? Ili je greška štamparije?

Stvarno, kako to danas štampaju, nije to toalet papir da otpadne čim se trgne. Sigurno nema istu namenu.

IIi da je list u jesen pa dune vetrić kao ovaj i on odmah poleti. Knjiga je to, sa povezanim stranicama i koricama. Nije to blok broj pet ili četiri, koji se već sada koristi. Knjiga, prava pravcata knjiga. Bar je taj nesrećan list koji je završio na betonu bio formata jednog prosečnog udžbenika. Sam i nezbrinut, pored drugih papirnatih rođaka.

Da, kad spazih već taj papir iz knjige, pogled mi ode dalje i počeh da primećujem papirić za papirićem. Sve u našoj ulici koja ukupno ima sto metara. Deo nje o kome pričam, koji predstavlja našu rutu od parka do samog ulaza ima možda trideset. I na tih tridesetak metara zatekoh svašta.

Odbačenu praznu providnu celofansku kesicu. Kao one u koje pakuju razne časopise. Neko kupio u obližnjoj trafici, otvorio usput, nije mogao da sačeka jer je toliko bitna vest da je na putu do kuće taj časopis već postajao bajat. Kakve slike, ako je od žurke prošlo više od dvanaest sati onda se ne važi, ti likovi sa slika već otišli na neku drugu, nisi IN. Vreme leti, naročito na estradi. Znači, ovim putem prošao je neko ko razmišlja o prolaznosti života. Duboko, nema šta.

Onda omot od čokolade. Čokoladice. Nekom pao šećer, pa požurio da zaglaba slatkiš ne obraćajući pažnju na okolinu.

Šta je uostalom pa bitnije od onog bogovskog osećaja koji te oblije kad slatko gricneš nešto slatko?

Naročito nepredviđeno, kao očigledno ovom nekom koji je ovuda prošao. Izgleda da ima i istomišljenike, jer na nekoliko metara odatle naiđoh na još jedan omot slatkiša. Ovog puta od čoko-bombonica. Nalepljen ležaže na asfaltu pošto je odslužio svoje i ugostio gazdu koji ga je odmah potom, kako je dobio to što mu je trebalo, šutnuo daĺje od sebe. Može da se odnosi na još neke životne situacije, zar ne? Recimo na one kada su neki imali problem sa poslodavcima. A verovatno i na to na šta ste vi pomislili.

Može da bude da je jednostavno neka baka kupila unucima da bi ih namamila da krenu kući iz parka.

U tom slučaju nije pedagoški ispravno ucenjivati decu, posebno navlačiti ih na slatkiše da bi nešto uradili, svi to dobro znamo, ali kad se stvar otrgne kontroli, nema tada razumnih misli i čiste savesti. Kad tvrdoglavo dete zapne za nešto nasred ulice, tad nema dumanja i donošenja odluka, tada samo delaš. I to instinktivno. Da ne bi završio u ludnici. Papirić na ulici samo je kolateralna šteta. Zamislih ja celu scenu babe sa unucima i onda mi onaj za beton zalepljen omot ne delova kao delo neke ekološki nesavesne osobe, već kao postupak nekoga ko se našao pred svršenim činom.

A možda su u pitanju tinejdžeri? Prošlo njih troje, četvoro u trku, sasuli direktno u grlo svako po pet, šest bombona i ćao ekologijo, ćao čista savesti, ćao pameti.

To su oni što ih svi primete kad prolaze, obično su glasni i jure jedni druge ni sami ne znajući da li za to imaju razlog ili ne. Lude glave, njima nikako ne treba zameriti. Deca su to, šta oni znaju.

Da nije neki zaljubljeni par? Eh, romantika…

Odavno ne čuh nešto tako romantično kao da je neko nekome kupio kesicu bombona i hranio ga usput uz poljupce i strasne poglede, sve dok nisu sve zajedno pojeli i zaneti požudnim pogledima zaboravili na sve oko sebe, na vreme, na mesto…

Papirić je tu nekako nesmotreno ispao između dva zaljubljena bića, provukavši se sve do betona i trotoara kojim su ta bića, vođena srcem, zaneseno koračala… Nije namerno, nema šta, ne može se zameriti.

Pa ko je onda? Kome je ispalo? Ko je bacio? Ko, ako nije baba s unucima, tinejdžeri u trku ili zaljubljeni par? Ko još tuda prolazi? I ignoriše kontejnere?

Ko god da je, stvarno je preterao.

Osim ako nije vetar sam.

Viša sila, protiv nje se ne može. Da mi je samo znati kojim je zubima žvakao, kojim rukama otvarao omot, u koju je prodavnicu ušao, kojim je parama platio i šta je rekao prodavcima. Da kaže isto i meni, pa da se ispričamo ko ljudi. Tj. kao žena i vetar. Da mi objasni s koje je strane dunuo pa su se papirići našli baš tu. Da mi kaže šta ga je nagnalo na taj akt, o čemu je razmišljao, čemu se nadao… Da mi kaže sve.
Ispočetka.
Do kraja.
Da ne bude posle – kako vetar duva.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.