Naklon za Dianu i naklon za Danu

Jedva dočekaš dan premijere filma ‚‚Dnevnik Diane Budisavljević”. Odeš. Gledaš okolo pre nego što ćeš da uđeš, mnogo ljudi, mnogo lica svih generacija. Nađeš svoje mesto, sedneš. Film počne. Opravdava tvoja očekivanja od prve sekunde. Potvrđuje da tvoj izbor nema greške. Filmovi kao ovaj nemaju grešku. Filmovi kao što je ovaj su savršeni. Teški, tužni i koliko god potresni bili, nisu mračni jer imaju snažnu poruku. Svaki glumac uspeo je da breme svog lika, na čelu sa Almom Pricom, verno , najvernije što može, prenese na platno. I Mirjana Karanović. I Ermin Bravo. I Igor Samobor. I Tihomir Stanić.

Nose te kroz priču zajedno sa preživelima iz pakla, sa svedocima, sa, kako ih zovu – decom Diane Budisavljević, sa njih četvoro. Sa Živkom, Nadom, Miloradom i nažalost, u međuvremenu preminulom Zorkom koji dolaze na mesto gde su prisilno odvedeni kao deca i prisećaju se jezivih trenutaka. Bude ti teško. Jezivo teško. A još teže jer znaš da je istinito, da se to stvarno desilo.

Gledaš i razmišljaš o silini i širini te žene, katolikinje iz Austrije udate za srpskog pravoslavca usred Zagreba koja saznavši da odvedenim Jevrejkama i njihovoj deci dolazi nesebična pomoć iz opštine Jevreja, dok srpskim ženama i deci nema ko da pomogne, počinje da brine za tu decu kojoj pomoć ne dolazi niotkuda i odlučivši da ona bude ta pomoć, kreće u borbu za ljudskost i borbu za bolje sutra. Osvestiš se, shvatiš da dobro u ljudima postoji i u epicentru zla.

Gledaš dalje i razmišljaš o rediteljki filma, Dani Budisavljević. Kakva igra imena, budući da nije u krvnom srodstvu sa junakinjom filma! Čudiš se i diviš opet silini i širini jedne druge žene, nesebične da svetu ponudi priču o zaboravljenoj heroini koja je od sigurne smrti spasila više od 10 000 srpske dece za vreme II svetskog rata iz zlogasnih hrvatskih logora. Diviš se, treperiš i bridiš od emocija.

Onda dolazi trenutak kad hoćeš da vikneš u dupke punoj sali da prestane, da ne radi to, da pređe na drugu scenu, da je teško, da te boli…

U isto vreme miriš se sa činjenicom da je Dana Budisavljević okrutna. Okrutni profesionalac! Neko ko deset godina radi na svom delu ne može da bude bilo ko, ne može da bude osrednji reditelj, zaboravljen čim se vratiš kući iz prepunog bioskopa.

Ne, Dana Budisavljević je odredila koliko tačno treba da traje scena u kojoj ti se koža naježi do pucanja, kada se pred tobom u ubedljivo najpotresnijoj slici koje možeš da se setiš iz nekog filma, u kojoj leže najmlađa polunaga deca, od svega godinu-dve, i mlađa, koja se jedva pomeraju pokrivena muvama. Ona tačno zna kako da vreba tim prizorom, da čeka onoliko dugo koliko je potrebno da ti se ta slika duboko ureže u glavu i srce. Strpljivo drži kadar na njima, čistim dušicama, sigurno čitav minut, onaj minut koji u takvim trenucima traje kao večnost. I duže od večnosti… Hrabro prikazavši tu najužasniju, najjeziviju i najsuroviju scenu na svetu znalački izaziva suze i nalet osećanja koja te kidaju u mraku kad počinješ i da jecaš i da grcaš i da ridaš u isto vreme bez stida pored nepoznatih ljudi. Kadar na trenutak prelazi na nešto drugo da bi se ponovo vratio na istu scenu čekajući marljivo da svi dobro zapamte trenutak koji o izopačenosti ljudskog uma govori mnogo više i bolje nego svi mogući trileri i horor-filmovi ovog sveta!

I onda, samo dan posle gledanja takvog filma, o kome ćeš da razmišljaš sigurno još dugo, a ne samo dan kasnije, spletom čudnih okolnosti upoznaš osobu za koju saznaš da je rodom upravo iz krajeva koji se pominju u filmu, iz Petrinje, mesta na Baniji odakle je, prema podacima iz filma, najviše dece odvedeno u logore u Hrvatskoj budući da je to mesto bilo pretežno nastanjeno srpskim stanovništvom. I pod jakim utiscima posle gledanja filma, nije ti glupo da ga preporučiš toj starijoj gospođi pominjući njeno rodno mesto. Kao da diraš žicu koju ne smeš, a za koju kao da je zahvalna što je pogađaš, gospođa se odjednom otvara i priča svoju priču, vezanu za njenu sudbinu, za sudbinu njenog oca, vezanu za film. Priča o tome da dobro pamti očeve reči  o postojanju zloglasnog mesta na koje su ljudi odvođeni iz, normalnim ljudima, nepoljmljivih pobuda. Njen otac pričao joj je da se seća kako su mu roditelji umrli na tom mestu i kako su oni, deca, nemajući kud, gazili po njima, po leševima svojih bližnjih, kao što su gazili po travi, po zemlji, po svakoj drugoj podlozi… Na tako čudan način dolaziš do još jedne istine, potvrde o verodostojnosti filma Dane Budisavljević.

Pitaš se, posle svega, posle filma i slučajnog poznanstva, da li je i on, taj nepoznati čovek, otac tvoje slučajne poznanice sa Banije, iz Petrinje, možda, kojim slučajem, dete Diane Budisavljević?

Iako okarakterisan kao potresan i težak, shavataš da film ‚‚Dnevnik Diane Budisavljević” to nije zato što ne ostavlja crnilo iza sebe. Ne, ovaj film šalje snažnu poruku, koju je na kraju same premijere, pošto ju je beogradska publika oduševljeno pozdravila višeminutnim ovacijama, Dana Budisavljević na divan i skroman način sažela u nekoliko reči:

‚‚Toliko ste nam dali emocija i toliko snage da idemo dalje i borimo se za prave vrednosti!”

Dalje od ovoga? Posle svega, najmanje što Dana Budisavljević od tebe može da dobije je naklon do poda.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.