Kako se najlakše zaposliti – drugi deo

Kad je jasno šta se traži, dolazimo do samog razgovora. Sve pre toga urađeno je kako valja i dolikuje nekome kome je stvarno stalo da se zaposli.

Na samom razgovoru valja se prilagoditi onome što traže. Treba samo prvo namirisati šta je to. Da li ćeš opušteno ili uštogljeno, klasično ili moderno, fokusirano ili zaneseno-umetnički, zavisi od same situacije. Tako isto se i obučeš. Mladalački, moderno, sportski, elegantno, lepršavo, opušteno i poslovno. Sve u isto vreme. NIje to više stilova. To je jedan jedini stil – sve u jednom, stil koji pobeđuje. Takozvani – pobednički stil.

Kad smo sve savladali, dolazimo do teških pitanja. Ona što dugo traju. Vojska i trudnoća. Za muške – pitomci, za ženske – potomci.

Pošto za muške više nije obavezno, to je sređeno, svakome po ukusu. Ni za ženske ništa nije obavezno, niti je ikad bilo. Ako se neka i zezne – postoje dadilje. Međutim, postoje i obrnuti slučajevi, žene u vojsci. Jeste, šta ako se nađe neka što hoće i vojsku i dete? I posao? S obzirom na ambicije, neka takva će verovatno da sedi u komisiji na tvom sledećem razgovoru za posao…

Ipak, u većini slučajeva, da se zna, ako si žensko, moraš pametno da odgovoriš da li razmišljaš, da li imaš dečka, šta čekaš, šta planiraš, kad misliš… Normalno je da za razgovor za posao pripremiš odgovore na takva, stručna – ginekološka pitanja. Ako se setiš i poslednji nalaz od lekara da poneseš, gde se vidi da nisi trudna – već ti se smeši drugi krug. Normalno da ćeš da kažeš da nemaš ni dečka, kamoli da si nekad pomislila na to. Samo i isključivo ispoljavanjem nepokolebljive feminističke snage možeš da prođeš dalje.

U zavisnosti od ozbiljnosti firme koja zapošljava moguće da treba da rešiš i pojedine testove i pokažeš se u najboljem svetlu. Nema veze što ponekad, a i češće – testovi veze nemaju sa onim što se traži. Ima da položiš za astrofizičara, budućeg Nasinog naučnika i pilota usput, nije to bitno, nije ni teško.

Bitni su namera i cilj! A to je da se što više mladih ljudi pridobije i zaposli na mestima za koje su se odrali učeći nešto sasvim deseto.

Onda, prime te. Na preporuku, kako drugačije? Nekad se iz zahvalnosti nosilo prasence od pet, šest, deset kila.  Da se zapamti kad se dete tog i tog zaposlilo. Nosilo se obavezno naopačke obešeno o kolac, direktno sa ražnja, da se vidi da je sveže, direktoru sa akcentom na E, onom što je uvek nosio bele sportske čarape sa ukrštenim reketima na crne cipele koje se cakle. Znaš unapred šta te čeka. Čašica domaće i da bocneš mezence na brzaka, spremila ili dopremila kafe-kuvarica po narudžbini lojalne sekretarice.

A ne danas – ništa. Eventualno da ne ispadneš seljak ili seljanka, setiš se knedli. Ne onih u grlu, ne ni domaćih, bože svašta, tad bi stvarno bio/la ljakse. Lepo, uzmeš, kupiš, naručiš one moderne koje se zovu se kao onaj bik iz crtaća što nije hteo da se bori nego mirisao cveće ceo život. Reklamaciju da ima. I sastav. Zbog glutena, nije to ko nekad. Danas sve to alergično na gluten, iako pola njih ni ne zna šta to znači.

Kad ne znaš šta ćeš više od sebe – ti izbaci gluten. I očima proždiri sve one kolače sa polica supermarketa. Što više čezneš – to si jači. Balkan je ovo, neka patnja mora da postoji. Makar bila zbog glutena.

Tako sa knedlama danas, samo zato što su one sada fensi i ni iz kog drugog razloga, o ukusu uopšte ovde nije reč, ti ispoljavaš eventualnu zahvalnost i kad se pojaviš prvog radnog dana dobijaš, gle čuda, ni manje ni više nego ručno ceđeno voće. Naravno organsko, da zapamtiš, jer je to jedino što ćeš dobiti od sada pa ubuduće i nadalje uz obavezni oštar pogled neke žene-zmaja, šefice kod kuće i zmaja u kancelariji. Ne onaj razumni pogled iz ‚‚Igre prestola” već pravi zmajski sa osmehom iz koga sevaju nanizani zubi, sređeni posle mukotrpnog višegodišnjeg akanja s protezom. Ta je znala zašto trpi. Sad je vreme na druge, da trpe pod njom. Izistinski i nenamešteno.

I onda počne. Jedan dan ovako. Drugi dan onako. Treći kako-tako. Pa četvrti opet kao prvi. I tako u krug. Bez pauze.

Pauza je za neradnike. I za one koji hoće da jedu. Šta ima da jedu, samo još treba da se ugoje. Pa sporije da rade. Neka, ne može. Jelo je za ljude, nije za radnike.

Okreneš se i shvatiš da je došlo vreme da ponovo konkurišeš. Da ponovo saznaš kako se najlakše zaposliti. Shvatiš koliko imaš godina. A nije dvadeset pet. Čekaš i nadaš se. Nemaš menadžersko iskustvo, nemaš više ni diplomu koju traže, samo onu tvoju zastarelu – neupotrebljivu jer su u međuvremenu promenjeni kriterijumi, fakulteti su napredovali, ne samo pozicije i firme; nemaš ni godine koje se cene, ni sportsko-elegantno-višenamensku garderobu, izlizala se i ona negde usput. Nemaš ni elan. Ni želju. Samo nadu. I ništa više.

I onda?

Uzmeš lepo, nešto već znaš da radiš, uzmeš štrikaš, štirkaš, krojiš, peglaš, kuvaš, praviš kolače, perece, figurice od plastelina, nosiš šut, otčepljuješ, zapušavaš, popravljaš, izmisliš bilo šta. Snađeš se.

Recimo – čitaš po kućama, niko to do sada nije počeo, a ljudi realno nemaju vremena da žive, kamoli da čitaju.

Uzmeš bilo šta, nešto što umeš ili ne umeš, ionako niko to neće primetiti kad si sam sebi gazda. Stvoriš od toga brend, nauku, višu instancu… I teraš. Nisi ni ti bilo ko. Ni svako. Ti si sada svoj. Na svome. Čitaš i zarađuješ. Majstor starog, biće još malo – zaboravljenog zanata. Samo da izmisle nove, jednostavnije kompjuteraške kodove, gde će neki simboli da zamene čitave reči i rečenice. Pa, nisu oni Japanci ludi. Zakupiš ko onaj obućar blizu moje ulice neku prčvarnicu od tri kvadrata i cepaš. Možeš da naplaćuješ i po kilogramu. I obavezno i reklamu da nasnimiš. Sam – kako drugačije. Da se čuje za tebe. Da svi znaju ko ume da čita. A ne kao nekad – nepismeni vodili svet. Davno prošlo vreme. Nekad bilo.

Pitam se samo šta da radimo s onim ‚‚Istorija se ponavlja”? Ako neko zna, neka se javi…

Prvi deo teksta možete pročitati ovde

2 thoughts on “Kako se najlakše zaposliti – drugi deo

  • 09/11/2019 at 11:03 am
    Permalink

    Bravo! Zaista tragi-komicno. Od sutra upisujem kurs štrikanja…

    Reply
    • 09/11/2019 at 11:07 am
      Permalink

      Hvala! Eto, to je pametna odluka, ide zima, raste potražnja za kapama, šalovima, rukavicama… 😁

      Reply

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.