Kad je mama alkos iz Hare Krišna

Nema onoga ko ima decu, a da nije nekad osetio na svojoj koži njihovu nesvesnu moć da izblamiraju roditelje. Što manje znaju o čemu pričaju, deca više blamiraju. Što su manje svesna težine reči koje izgovaraju, teže pada  ‚‚istina” koju ispričaju. Najteže i najgore je kad izvuku nešto iz konteksta, jer svi znamo koliko celina ima jedno značenje, a kad se nešto iz te celine uzme ili izvuče može da poprimi potpuno drugačiji smisao.

Naoko miran dan. Spremamo se da izađemo do prodavnice, a ta priprema kod nas ume da se oduži. Prvo, poneka neće da krene nego joj je zanimljivije da gleda reklame koje se u tom trenutku vrte na televiziji dok kao hipnotisana stoji okrenuta ka čarobnoj pljosnatoj kutiji iz koje izlaze glasovi koje sam opisala u tekstu ‚‚Cvrčak i kobasice”. Drugo, i kad krenu, obuvaju cipele i čizme kao da su stonoge i imaju više pari cipela, pa ne mogu časkom sve da završe, nego dva minuta po cipeli pa puta sto pa izračunajte. Ponekad mi stvarno deluje da toliko traje naš boravak u hodniku. Da naglasim – pored klavira. Pa još ako neka poželi da odsvira ‚‚Biljana platno beleše”, dok oblačimo jakne, eto novih produžetaka. Kvaka je tu, nadohvat ruke, a kao da je na kraju hodnika, kod stepenica nadole. I taman kad sam je uhvatila, taman da krenemo, prolomi se glas, jedan od ‚‚onih” iz kutije i kao začarana, moja srednja ćerka zastade i isptivački ostade zakucana ispred ekrana.

‚‚Mama, mama, pa nama ovo treba!”, reče, pokazujući oduševljeno rukom na tonu prljavih sudova i deterdžent sa reklame koji odmašćuje ko lud i najmasnije kanalizacione odvode, ne samo keramiku i kristal.

Zapekla masna vatrostalna činija sa tačkicama koje ne mogu da se operu čak ih trljali i četkom za wc šolju, a ne običnim sunđerima i zadovoljno lice srednjovečne žene, gospođe sa frizurom, šminkom i ‚‚nud” karminom  koja je oprala sudove sve sa rukavicama, da bi joj ruke bile negovane i nokti netaknuti, valjda da bi snimila sledeću reklamu odmah potom.

U tom trenutku otvoriše se ulazna vrata, pokaza se komšinica sa gornjih spratova, okrenu se radoznalo, dajući do znanja da je čula svaku Katarininu reč, kao i pomenutu reklamu, pozdravi nas, osmehnu se kao da joj je pao neki težak teret sa leđa i nastavi dalje ka izlazu iz zgrade. Dok sam se snašla, shvatih da me moja ćerkica izblamira dok sam rekla ‚‚Keks!”.

Može se reći da je sve počelo onda kad me je crtala sa crvenim kružićem nasred čela.

Dođe jednom iz vrtića sva važna sa papirom na kom je nacrtala svoju mamu plave kose i crvenog čela. Obradovah se i pređoh preko crvene tačke kao da je nisam ni videla i iznenadih se kad i dva, tri dana posle toga donese identičan crtež. Svi lepi nasmejani, tata, Ivona, beba kao neki zamotuljak koji motamo po rukama, ona sama kao mis sveta i ja kao sledbenica Hare Krišna među njima.  Upitah je šta predstavlja zanimljiv crveni krug.  Reče smušeno: ‚‚Znaš, to sam danas i vaspitačicama rekla! To je ona tvoja bubuljica!”. Pokušah da se osmehnem i u tom pokušaju uđoh u kupatilo da se bolje pogledam. Kako deca primete sve ono što ne treba. Ostade mi iz tog perioda uspomena sa crvenom flekom kao belegom na čelu. Izblamira me rođena ćerka, a da to nije ni znala.

Iz perioda sa crvenom tufnom na čelu. Ne možeš objasniti odraslom čoveku da je u pitanju postporođajni oporavak, kamoli detetu

Da ne pominjem sve one situacije kad je uporno tvrdila da njena majka ima ‚‚žutu” a ne ‚‚plavu” boju kose. U početku smo mislili da je još mala da razume i prihvati plavu kao boju kose, dok mi jednog dana nije dala stručno objašnjenje, videvši neku reklamu sa platinastom plavušom na televiziji, da je ta teta plavuša, a da mama i nema baš takvu boju, te da zato govori za mamu da je ‚‚žuta”. Osetih se ko Ružica Sokić na trenutak. O desetominutnom izdajničkom smehu mog muža neću ni da govorim.

U međuvremenu joj je prešlo u naviku da, gde god da se nađemo, naročito prvi put, naročito tamo gde nas pre nikad nisu videli ili čuli, oda neke naše ‚‚tajne” tako da drugima to izgleda čudno ili neprihvatljivo, u najmanju ruku.

A onda se u jednom danu, na istom mestu, pred više jednako nepoznatih ljudi, dogodilo da me moja Katarina više puta izblamira, i to za različite stvari. 

Mesto blamaže: lokalni dom zdravlja. Vreme: ručka! Odosmo naivno na sistematski pregled za upis u školu, bez razmišljanja da će potrajati skoro do kraja njihovog radnog vremena, tako da nit ručasmo nit vode popismo. Dok smo čekale ispred ORL ordinacije, povikala sam na Katarinu dok je prilazila devojčici pod gripom. Izvinjavajući se njenoj majci koja me je gledala u neverici, neočekivano ispadoh najgori negativac u krugu desetak metara levo–desno. Nekoliko nezainteresovanih penzionera, devojka koja je neprekidno kašljala, gospođa koja je promenila više paketa maramica, zabrinuta majka sa devojčicom starijom od Katarine, pomenuta majka sa devojčicom mlađom od Katarine i još jedna gospođa u ozbiljnim godinama koja opanjka moju generaciju dok si rekao ‚‚piksla” ne trepnuvši… I ja, po običaju najgora od svih. Nije to, nego ne umemo da gajimo decu. Znate, ničemu ih ne učimo. Samo im dajemo te telefone, tu tehniku, oni sami tu prstićima nešto šaraju – baraju, eto nekako čini se, ne bi ona to rekla, ali mora, da se deca zaglupljuju… Pomislih da li bi ona znala da pozove koga hoće da joj dam isti taj telefon koji ogovara.  I da li to što znači da koriste telefone sa dve godine znači da su glupi ili suprotno – da znaju ono što prethodne generacije nisu. Evolucija, kakva god da je, neminovna je. 

Nenamerno nakratko prekidoh gospođu vikom na Katarinu da se vrati na mesto pored mene i da ne prilazi bolesnoj deci kako se ne bi razbolela. Kad primetih da me svi gledaju kao da sam se iskrcala sa svemirskog broda, skinula kacigu sa glave i rekla: ‚‚Zdravo, ja sam robot, ali to se uopšte ne primećuje!” dodah i to da mi je virusa preko glave. Nastade muk, duži nego što sam očekivala. Takav, da mi postade neprijatno što sam slučajno prekinula ogovaranje svih generacija roditelja koji danas imaju malu decu. Pomazih nevešto Katarinu po glavi, pokušajući da se opravdam, šta sam pa mogla u trenutku kad ova moja samo što nije dodirnula po ruci malo dete vodenastih očiju, istoj ruci kojom je ta devojčica prethodno dodirivala slinavi nosić i objasnih joj da devojčica ima temperaturu i da iz sasvim drugačijih razloga od nas čeka pregled. Katarina se okrenu levo, okrenu desno, poče da se vrpolji da pomislih da nisu gliste koje su pre mesec dana vladale u vrtiću, iako od tada nije ni išla tamo, al’ nikad se ne zna… Poče da vrti kosu, (o ne, nisu valjda vaške, one su valjda vladale pre onih glista), da uzdiše, da cokće… I tada, tu, nasred pune čekaonice u domu zdravlja, na opšte zaprepašćenje mnogih i skoro onesvešćivanje gospođe koja je opanjkala generacije današnjih roditelja, moja Katarina, zenica oka mog, potpuno nenamerno i iskreno, ne znajući šta će više od sebe dok čekamo – zatraži mi telefon! Ja sve vreme mirno sedim i čitam knjigu ‚‚Kako da ne gubite živce zbog malih stvari… jer to su samo male stvari”. Podigoh pogled. Oko nas novi muk. Opet ispadosmo mi izazivači tog muka. Da budem rodno korektna – izazivačice! Da li da gutam knedlu, da li da se pravdam, da li… Kad susretoh pogled one gospođe, ili sudeći po ponašanju – pre gospodže, izvadih telefon i dadoh ga pravo u ruke zenici oka moga. Ona zatreperi od sreće, ućuta se, otvori neku igricu i tako dadosmo novi materijal za ogovaranje…  Srećom, dođe vreme za pauzu pa smo morale kod drugog specijaliste. Kad se vratismo, one gospođe ne bi tamo… Izgleda da je u međuvremenu istrošila sve teme.

Međutim, tu ne bi kraj mom blamiranju zahvaljujući direktno mojoj ćerki. Najbolje tek sledi!

Premestismo se na sprat, do stomatologa! U čekaonici samo jedna mama sa malim sinom. Sedosmo, poređasmo redom moju jaknu, Katarininu jaknu, šalove, kape, moju torbu, fasciklu sa nalazima. Nastavih da čitam. U jednom trenutku oglasi se Katarina, sa kraja hola. Našla je poster sa crtežima koji prikazuju šta je dobro za zube, šta nije… Poče da mi nabraja izdaleka. To znači da je vikala toliko da su je čuli i u ordinaciji. Hol prazan. Odjekuje. Sve što je rekla čulo se još tri, četiri puta, da potvrdi, ako neko nije čuo iz prve.

‚‚Vidi, mama, aha, aha…”, poče sigurno. Podigoh pogled jer me zainteresova njen glas koji je, znajući je, najavljivao upravo ono što se potom dogodilo… ‚‚Aha, vidiš to. Mama, vino nije dobro za zube!”, trijumfalno uskliknu. Prijatna ženica koja je do tada stajala pored mene, uputi mi pogled sa znakom pitanja. Osmehnuh se kao glupačica. Kao šiparica koju upravo prozivaju pred simpatijom. Obratih se Katarini, sada već na nogama, spremna da bežim, i od doktora, i od nepoznatih ljudi, i od sistematskog pregleda, i od same Katarine, i od sebe…  Uspravih se, zategnuh ramena, nakašljah se, kao da treba da držim govor… Malo je falilo da počnem kao pred probu mikrofona ‚‚Jen, dva, jen dva!”. ‚‚Sine, šta si to videla, da vidi mama o čemu to pričaš?”, nespretno pokušah da se izvadim. Prošetam ja do postera, tamo stvarno nacrtana vinska čaša. Šta ću, kud ću. Da popijem po čašu vina uz ručak jednom nedeljno – popijem. Ovako kako je Katarina opisivala, ispadoh šljokara kako god da okrenem. Stadoh ispred postera i da stvar bude još gora, počeh da mucam: ‚‚To, to… to ni… nij… nije čaša vina. Možda je sok.”. Kaže ona, još sigurnije nego malopre: ‚‚Kako nije, bože mama! Zar ne vidiš da je izdužena i da je ista kao ona iz koje ti piješ vino!”. Dok se osvestih kako to izgleda sa strane, ona nastavi da me blamira: ‚‚Pa danas si pila!”. ‚‚Svašta, Ivona, danas nismo ni ručale, kako danas kad smo ceo dan ovde? Misliš na juče?”.  I u istom trenutku, pokopah samu sebe: ‚‚Ili na prošlu nedelju?”, kao da sam sama htela da dokažem da redovno pijem vino, izgubih potpunu kontrolu i nad razgovorom i nad sobom. ‚‚Jao, mama, pa ti ne znaš ni da sam ja Katarina, a ne Ivona!”, gotovo da potvrdi moju alkoholičarsku dijagnozu moje rođeno dete. Sablaznuh se na njene reči kad se otvoriše vrata ordinacije iz koje izađe plava namirisana sestra koja me odmeri od glave do pete i prozva onu gospođu sa sinom koja se za vreme moje konverzacije sa ćerkom diskretno pomerila na pristojno odstojanje. Pošto htedoh da zaustim zašto smo mi tu, prekide me prekorno da će nas pozvati kada za to dođe vreme. Progutah knedlu, vratih se na mesto kao poslušan đak pognute glave i potom, preteći kažiprstom ka Katarini rekoh joj da će videti ona kad se vratimo kući.

Ovako izgledam danas, obučena po poslednjoj modi

Došlo mi bilo da joj pokažem za sve, i za ono od pre nekoliko dana ko ima prljave sudove, i za onu crvenu fleku na čelu od pre godinu dana, i za žutu kosu i za traženje telefona pred uvaženim auditorijumom koji ocenjuje moje roditeljstvo i sad, za ovo vino.

I onda posle – zašto mame piju vino? Eto, zato. Kad ih deca blamiraju na svakom koraku. I to mala deca. Šta će biti posle kad porastu? U stvari, čekaj… Ivona je porasla… I? Šta će biti? Ništa. Posle možemo i zajedno da popijemo po koju čašu. Dve. Pa nek ide život. Ajd, uzdravlje! I živeli!

Izvor fotografija: privatna arhiva, Unsplash, Pexels, Pixabay

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.