Korona pohod na zalihe

Izgleda da ću morati po alevu papriku. Paprikaš mi je na šporetu i u trenutku kad je trebalo da prokuva, shvatam da nemam ni trunku slatke mlevene paprike. Domaćica, nema šta. Ništa, skočiću do prodavnice, ionako je blizu. Da li mi treba još nešto? Ne znam, nisam sigurna. Znam da mi je ulje pri kraju, dakle – i ulje. Brašna nemam osim one načete kese koja se rasipa kako ga pomerim sa strane na stranu, znači – i brašno.

Kad već idem, da pogledam ja šta je to što ljudi kupuju u ‚‚hitnim slučajevima“ i za situacije ‚‚nedajbože“. Sad je vreme, sad je taj trenutak. Pandemija novog neistraženog virusa proglašena u svetu, a kod nas preduzete mere predostrožnosti, zabranjena javna okupljanja u zatvorenim prostorima gde ima više od sto ljudi.

Zato nema okupljanja. Nema okupljanja, nema zezanja. U zatvorenim prostorijama gde ima više od sto ljudi. Namerno ponavljam. Škole ne potpadaju pod definiciju ‚‚zatvoreni prostor gde ima više od sto ljudi”. Ni vrtići. Gde ste videli da u nekoj školi ili u vrtiću ima više od sto ljudi? U škole i u vrtiće idu deca, a od dece postaju ljudi. Sve svojim tokom i redosledom.

Apel da se ne prave zalihe čuje se s vremena na vreme s raznih televizijskih kanala. Ovih dana šaltam kanale, odlučila da propratim ‚‚situaciju” izbliza. Nisam odavno pratila tako nešto. Sad sam se uključila, nije kasno. E sad, da li treba uraditi baš onako kako se kaže ili uraditi skroz obrnuto, kao i obično kod nas, pa potrefiti pravo? Večno pitanje na koje niko nikad nije odgovorio, niti će.

Nisam ni ja najgora, još nije situacija ‚‚nedajbože“ kao u Italiji, ali pošto sad i u našoj zemlji ima zvaničnih slučajeva obolelih od korone, kako mu nadenuše ime, daj da i ja nas na vreme opskrbim. Jeste virus identifikovan i radi se na pronalasku vakcine u San Dijegu koju za ispitivanje na ljudima spremaju za početak leta budući da je ispitana samo na miševima i pigmejskim prasićima, ali s obzirom da je ovo sve novo i čini se nimalo naivno, nije zgoreg napraviti koju zalihu. Za svaki slučaj. Eto, u Italiji sve zatvorili. Rade samo radnje prehrambene robe i apoteke.

Ne znam da li oni tu računaju i pekare. Kod nas bi verovatno radile, jer odavno se zna za nas da smo narod koji se nikad leba neće dovoljno najesti. Kod nas se nikad ne zna. Danas jedno, sutra drugo. Pa kad prekosutra ipak sve zatvore, onda kuku lele.

S tim mislima ulazim u radnju. Radnja mala, a red od vrata pa do ne vidim kraj gde je. Krcato. Izgleda da sam već zakasnila! Okrenem se da uzmem korpu, korpe nema. Nijedne. Ali, tu su korpe sa točkićima. Aha, ok, pravim zalihe, ajd onda bolje tu da uzmem. Krećem.

Prilazim rafu sa testeninom, uzimam dve kese, za početak. Dolazim do brašna, uzimam dva kilograma. Da imamo. Nek se nađe. I jedno ulje, ionako ga nemam. Keks, ne treba mi sad. Ajde, hleb. Jedan, pa ima rok trajanja. A i nije Nova godina pa kad sam bila mala sve zatvoreno na tri dana. I privatnici i male radnje, sve. Ne kao danas, kad već 1. januara uveče dobauljaju otrežnjene gazde pa pootvaraju kioske i prodavnice, pa raj za one neodgovorne što obavezno nešto zaborave.

Znači jedan hleb. Vraćam se do brašna, tražim šećer, tu je negde i on. Zaboravila sam načisto, pravila sam sinoć i sutlijaš i puding, pa sam se setila da je i on pri kraju. Šta zašto i jedno i drugo? Sutlijaš za jedno dete, puding za drugo. Kod nas se zna ko šta voli. Svako ima svoj izgrađen ukus. To su deca sa stavovima, a ne igračke od plastelina da stoje kako ih namestiš. Treće dete nije bilo tu, inače bih pravila i griz.

Posle šećera odlazim do zamrzivača. Nijednog graška nigde. Ni zrna, ni kese. Ni nalepnice. Isplanirala za sutra za ručak, kad – nećeš ga majci. Zašto nema graška, ne znam. Zato boranije koliko hoćeš. I one mešavine, što mi se deca gade, sve plaze jezike kao da su kod lekara.

Hoću da mi se objasni, zašto Srbi u panici kupuju grašak na kilo, a jadnu boraniju nezasluženo ostavljaju po strani? I one mešavine koje niko neće.

Ja nisam bila u panici, ali bome kad videh da nema graška, malo me uvati onde oko stomaka. Zašto su ga razgrabili? O, zašto? Da li grašak stvara neku vrstu imuniteta? Sudeći po praznom mestu u zamrzivaču tamo gde je nekada stajao grašak, izgleda da ima neku tajnu funkciju.

Oprostih se od graška za ručak, zamenih ga od mase odbačenom boranijom, kupih jedan margarin, jednu kutiju sira i ipak onaj keks za decu. Odoh na kasu do koje sam brzo stigla, budući da sam zakasnila za pravljenje zaliha pa se gužva razišla dok sam birala šta ću.

Toliko nemam iskustva sa ratnim zalihama, da sam se vrtela oko svoje ose kao na ringišpilu.

Stvarno, šta je to što ljudi gomilaju po kućama u vanrednim situacijama? Brašno, ulje, mleko? Sve ima svoj vek trajanja. Konzerve?

Pa ove moje sardinu neće da pogledaju, kamoli omirišu ili probaju. Pre bi te crkle od gladi negoli jele sardinu. I šta onda da radim? Šta da kupim? I, uostalom gde drže zalihe? Nije jednostavno poređati sve te kese, kutije, konzerve… U mojoj klaustrofobičnoj kuhinji nekad nema mesta za mene samu, kamoli za tolike namirnice.

Dođoh kući ponosna na sebe i svoje zalihe od dva brašna, jednog ulja, dve kese testenine, jednog kilograma šećera, margarina, sira i kutije keksa koji sam kupila. Uglavih ih nekako na gornju policu i sva srećna skuvah sebi kafu. U tom trenutku shvatih da je imam za još koji dan, ni do kraja nedelje. Eto nove kupovine u najavi. Au, naporno ovo gomilanje zaliha.

Prođe koji sat, dođe popodne. Deca  gladna, traže hranu, neće onaj hleb sa semenkama. Kao taj traje duže. Može i večno da traje, kad ga neće – neće.

Rekoh sebi – a u tri lepe šargarepe i zalihe! Znam šta ste pomislili, ali kod nas u kući se ne psuje, jer ako ti izleti, ko svakom normalnom čoveku i još normalnijoj ženi, deca odmah opominju.

Danas ih tako uče u vrtićima. I u školama. Možda se zato plašimo da ih zatvorimo na neko vreme. Ako se zatvore, možda će svi početi da psuju i onda ode sve u… Baš tamo. A nisu šargarepe.

Uđoh u kuhinju, zasukah rukave, uzeh ono brašno, i margarin, i sir, i susam iako mi nije bio na spisku, njega sam uzela jer je bio na akciji i napravih slane štapiće sa susamom u roku od pola sata. Srećna deca – srećna ja! I što je najbitnije – niko gladan! Baš su nam legli. Da ih nisam sama spremila – rekla bih toj koja je – svaka čast, baš su ukusni!

Ispraznih policu, odoše zalihe. Sve u istom danu! Ma kakvom danu! Sve istog popodneva! U roku od sat, dva sve ispražnjeno! Toliko o mom gomilanju namirnica i pravljenju zaliha.

Da napišem spisak ja mom mužu pa on kad stigne… Teške bre one kese kad kupuješ na kilo. On bar zna šta, koliko i gde može da stane. Ili da se nešto pomeri, pa da se za drugo napravi mesto, pa da se naređa i poređa, manje-više kao tetris.

Tako da, što se zaliha tiče… računam, devedesete smo nekako prošli… Nekako. Valjda ćemo i ovo. 

Izvor fotografija: Pexels

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.