Dete duge u doba korone

Pokušavala sam da je nađem, šetajući od jedne do druge sobe kao ona ludača s viklerima iz italijanskog video-klipa koja baulja kao da je pijana i vrišti na samu sebe četrnaestog dana izolacije. Ne znam koji je ovo nama dan izolacije. Ne izlazimo uopšte. Došla sam do faze kad mi se sve što dolazi spolja jednostavno rečeno – gadi. Brišem i perem sve što moj muž unese u kuću, vodim strogo računa da deca ne uđu ni u predsoblje u kojem je krpa natopljena rastvorenim domestosom na koju se staje u cipelama pri ulasku i izlasku iz stana. Jeste objašnjeno da virus može da se zadrži na đonovima, jeste objašnjeno da bez domaćina teško kohabitira u spoljnoj sredini, i da ne može čovek da se zarazi lako na taj način. Ne može lako, ali je moguće. Čim je moguće, u mojoj svesti se pali crvena lampica i dok ne prebrišem sve sa čega je moguće da se virus unese u kuću, ne stajem.

Dok sam tako radila pošto je moj voljeni, nekad princ na belom konju, a sada, u ovim uslovima, profi maskirani dobavljač potrepština za kuću, doneo namirnice ne pitavši me prethodno šta sve treba da se kupi, i otišavši na sopstvenu ruku u višesatnu nabavku, naše srednje dete se namrštilo posle nekoliko opomena da ne prilazi zoni kontaminacije i pobeglo glavom bez obzira. U nepoznatom pravcu. 

Nisam imala vremena da obraćam pažnju na nju u trenucima brisanja, prebrisavanja i odlaganja svih kutija, kartonskih i plastičnih ambalaža, papirnih i celofanskih kesa, kesica i konzervi koje su strpljivo čekale svoj red u torbi na točkiće koja je uneta spolja direktno na drugu krpu poprskanu domestosom.

Dobro je što bar taj domestos imamo, jer da mi muž nije ljubitelj jače hemije, sada bismo imali samo asepsol i akohol. Alkohol nam je, pre ovog što se sada dešava, ostao pri dnu, tako da bismo spali samo na asepsol. Sreća pa moj muž ne priznaje ništa ispod domestosa.

Dok se on ribao u kupatilu, valjda ne domestosom, mada se s njim nikad ne zna, Katarina se sakrila. Nisam mogla da je nađem već skoro pola minuta.

Miloš ju je našao. U kuhinji ispod rerne.

Rerna nam je ugradna, u visini očiju. Doduše u visini očiju jednog Nikole Jokića. Pošto nam je standardna visina kuhinjskih elemenata bila niska, rešili smo da je podignemo na ‚‚naš nivo“. Kako svaki čovek o sebi ima lepo mišljenje, tako smo se i mi precenili i podigli je na nivo Nikole Jokića.

Šćućurila se tu nezadovoljnog lica i odlučila da ćutanjem privuče pažnju. Onako kako joj uopšte ne priliči.


Kad je progovorila smrzli smo se. Od dečje otvorenosti, od njene visprenosti, od zrnca jasnoće koja su se nekim čudom pojavila u svoj ovoj maglovitoj i tužnoj sadašnjici.

‚‚Ja sam vama u stvari samo zamena za Milana!“, probola nas je kristalnom iskrenošću. Pomenuvši našeg sina koga smo izgubili dve godine pre njenog dolaska, zaustavila je sve.

I pokrete.

I namere.

I zvuke.

I vreme.

Na slici levo Milan, desno Katarina

Kao da me je trgla i protresla u isto vreme, shvatila sam da smo svi ovih dana, zaneti ovim okolnim ludilom prestali da obraćamo pažnju na osnovne potrebe. Zanemarili smo sopstvenu dušu.

Pogledali smo se, moja polovina i ja, pošto u poslednje vreme usmereni na puko zadovoljavanje dečjih potreba, nismo to uradili ne pamtim od kada… Hitrim skokom kao zaštitnik porodice, moj suprug ju je obuhvatio celu s leđa u zagljaj pre nego što sam sama odreagovala. Spustila sam se na njenu visinu i suzdržavši suze počela da joj pričam kako sam oduvek čekala nju i kako mi se želja njenim dolaskom ispunila. U trenutku sam se otvorila i spomenula joj da sam, kad sam bila mala, maštala kako ću jednog dana imati dve ćerke.

Deca najčešće primenjuju na sebi ono što imaju kao primer.

Pošto imam rođenu sestru, verovatno sam na sebe projektovala moju primarnu porodicu.

Uspela sam da joj zaustavim suze. Nastavila sam priču. Kad se rodio Milan, bila sam presrećna jer sam saznala kako je to imati i ćerku i sina. Pošto nas je zauvek napustio, tu priču znamo i nećemo o tome, onda kada smo bili spremni, obradovala nas je ona, došavši tačno onda kada je za to bilo pravo vreme. Naše dete duge. Kažu da se tako zovu deca koja se rode posle gubitka deteta.

Posle Milanovog tragičnog odlaska, Katarina je donela boje u naš život. Ona može s pravom da se zove ‚‚dete duge“. Original.

Nikakva zamena. Nikakva uteha. Ona je najautentičnija devojčica sa stavom koju poznajem. Koliko devojčica znate koje su sa tri godine izjavila da žele da nauče mačevanje? Koliko njih je sebe zvalo princeza s mačem? I koliko njih ima koje su, kao što je ona meni, probijale glavu roditeljima da žele na scenu sve dok ih roditelji nisu odveli u prvo dečje pozorište?

 

Sad je princeza s mačem koja peva i glumi. Prava pravcata. Nikakva kopija. Nikakva rezerva.

Da je stvarno takva, dokazala je odmah sledećom konstatacijom koja nam je spontano izmamila osmehe. Na moje pominjanje njene mlađe sestre, koja je došla u našu porodicu kao prava trešnjica na vrh torte i ispunila još jednu moju želju koja se javila u zrelim godinama, da imam troje dece, Katarina je zamišljeno konstatovala: „Aha, a onda sam ja poželela da dobijem mlađu sestru!“. Očima punih odobravanja i sreće što u potpunosti razume redosled rođenja naše dece, pogledali smo je oboje, očekujući sve osim onoga što je došlo posle:

‚‚I tu sam se gadno prevarila…“ 

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.