Prozori

U našoj kući prozori se peru samo spolja. Postoji dobar razlog za to. Čak mogu reći ozbiljan, suviše ozbiljan. Kad sunce grane u proleće i kad komšije po celom kraju počnu da prskaju naokolo sredstvima za pranje stakla i sklanjaju prašinu sa providnih površina, neki krpama, neki novinama, neki sami, neki uz pomoć žene koja to radi za pare, mi samo gledamo okolo i ne preduzimamo ništa. Čekamo. Kao da čekamo nešto, a ni sami ne znamo šta. U stvari, mi se plašimo.

Dolazi prvo novo proleće, posle onog, nama zloglasnog, aprila i mnoge komšije su već sredile svoje prozore posle naporne zime, koja, koliko god topla bila, uvek nekako bude naporna. Preko puta naših prozora već se cakle čista stakla… A u meni neki drhtaj se javlja, počinje da kola mojim organima, da kopa po mojoj duši. Srce mi se steže. Pogledam njih dvoje i sve mi je jasno…

Sanjam. Od prošlog aprila sam najviše snova sanjala. Onoliko koliko do sada ukupno snova od mojih prvih odsanjanih, ne bih mogla da se setim. Najviše od kada sam svesna da postoje snovi. Sve deluje tako stvarno, živopisno, ima i boje. Čudno je da od prošlog aprila sve sanjam u boji. Kada zatvorim oči sve je živo, cirkuliše kao krv kroz naše vene, kao da je ceo taj prostor stvaran, i svi ljudi koji su tamo, i oni kojih više nema ovde kod nas. Kao da sve zaista postoji… i dalje. Razočaranje sledi kad se probudim i čujem sebe kako dišem. Jer, u snovima samo vidim, nemam moć da osetim dodir, da pomirišem, da osetim ukus, u snovima su čula podređena čulu vida. U snovima ne dišem. Bude mi lakše jer to što ja ne dišem pa se probudim u ovom svetu, ovde kod nas, znači da i oni koji nisu više na ovom svetu, oni koji su zauvek prestali da dišu, znači da su oni zauvek budni u snovima. Tamo ne moraju da dišu i ne mora da im se čuje srce kako kuca. Tamo jednostavno postoje. Ili samo ja tako sanjam. Samo posmatram svet koji mogu da razumem, ali nekako ne do kraja, ne skroz. Nekad učestvujem u njima, nekad se osećam kao da pratim film a ja sam jedini gledalac. Nekad se uplašim, nekad se uznemirim, nekad mi bude lepo, samo kad vidim da je tu, blizu. I da je dobro. Da postoji svet u kome on i dalje postoji.

Gledam naše prašnjave prozore danima. Sunce greje sve jače iz dana u dan i znam da će doći taj trenutak kad ćemo morati da sklonimo nagomilane čestice koje prekrivaju sve naše prozore.

Onda me uhvati neki trenutak i… plačem. Plačem jer ne mogu da se setim nekih detalja. Plašim se da ću zaboraviti sve što je važno. Zato pišem. Da ne bih zaboravila. I onda se odjednom setim nečega za šta sam mislila da je nepovratno otišlo. I osmehnem se. Za sebe, da niko ne vidi. Bude mi lakše, i to što mi je na tren lakše, znači mi. U ovoj težini koju ne može da otkloni nijedna radost ovog sveta, znači mi i kad mi bude lakše bar na tren. Onda pogledam njih dvoje… I iza njih sive prozore…

Nekad se ponašamo kao da se ne poznajemo, kao da svako za sebe grabi ovaj svet, ono što još možemo da imamo od njega, kao da smo sebični, kao da ne damo našu tugu nikome, ponekad ni jedno s drugim ne umemo da je podelimo. Nekad plačemo, kad gledamo slike, ili kad nas spopadne trenutak, kako koga… Prozore niko ne dira.

Onda pokušavamo da promenimo nešto, da se udaljimo od prozora, da oteramo nesreću, da pobegnemo od nje da nas nikada više ne nađe. Nikada. Skupljamo snagu da napustimo prozore zauvek, da ih damo nekome drugom, nekome kome neće značiti odrazi jednog života, nama dragocenog.

Posmatram dugo, dugo obrise na staklima sa unutrašnje strane, osmehnem se pre nego što počnem da plačem i prstima oponašam položaj njegovih ručica koje su se oslanjale svaki put kada bi radoznalo provirivao dok je čekao tatu da dođe sa posla ili sestru iz škole ili dok je gledao automobile kako se isparkiravaju i odlaze nekud. Ima ih mnogo, mnogo otisaka svuda sa unutrašnje strane, razmazani su u donjem delu, tamo dokle je dopirala njegova glava i njegove oči…

Iako mu srce više ne kuca i iako više ne diše i nije više ovde sa nama, imam ga u snovima. Tamo nije bitno srce, ni disanje… Samo osmeh… Možda tamo kroz osmeh diše. I osmehom zamenjuje otkucaje srca.

Ako je to istina, onda ga on ima dovoljno i za više života.

Njegov osmeh je svuda na unutrašnjosti naših prozora, po obodima ostataka mrlja na staklu koje se naziru kada se pojavi sunce. Kroz zaprljana stakla čujem njegovo oduševljenje, kad ugleda tatu napolju da izlazi iz kola ili sestru sa školskom torbom. Ti prljavi prozori dokaz su da je disao i da mu je srce kucalo. Kad dođe proleće počne onaj strah u nama da raste, da ćemo slučajno dokačiti i sa prašinom raspršiti poslednje vidljive ostatke njegovog postojanja na ovom svetu.

Zato nikada ne brišemo prozore unutra.

Peremo ih uvek isključivo spolja.

One thought on “Prozori

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.