Kako pobediti dete u nastupu besa

Kad razmišljate gde ste pogrešili onda kad ste dopustili detetu da opet od vas napravi magarca, ne setite se, ni vi, ni ja, niko od nas, da je trebalo da se, u stvari, postavi tako da do incidenta ni ne dođe. Pitanje ‚‚Kako pobediti dete u nastupu besa?“ nisam izmislila ja, niti ću dati konačan odgovor na njega, zato što smo svi različiti i reagujemo različito. Moguće je, pak, da znam za jedan vrlo značajan i jednostavan način rešavanja konflikta koji mogu svi da primene, bez obzira na različitost karaktera i reakcija. Reč je o sprečavanju konflikta.

Dakle, uzmete:

  • prut – ako ste domaćica pa imate vremena da izađete iz kuće,
  • varjaču ili oklagiju – ako provodite vreme u kuhinji,
  • kaiš – ako ste poslovni tip,
  • papuču – ako ste kućni tip.

Već sada vidite da postoji rešenje za svakoga.

Naravno da se šalim, ne propagiram nasilje. Pa nije ovo 1981, recimo.

Uz sve savete, stručnjake, teorije, knjige i načine koji se danas propagiraju za smirivanje dece u nastupu besa, nedavno dobih originalan odgovor nekoga ko dugo radi sa decom.  Takoreći – iz prve ruke. Nekoga ko je u ovoj oblasti, dečjoj psihologiji toliko dugo, da se sprema za penziju. Psiholog jedne osnovne škole reče mi pre nekoliko dana, kada je moje srednje dete polagalo test za upis u školu, da se dete u situaciji kada je toliko uznemireno da ispoljava ljutnju, bes i nemogućnost da se sa njim razgovara, ono u toj situaciji, u stvari, uopšte ni ne smiruje. Ni po koju cenu bes ne treba da mu se raspiruje čak ni staloženim razgovorom, jer nekoga i to može da iziritira, niti treba da mu se priča, preti ili da se ucenjuje… Da, da, mi roditelji svemu smo skloni. Ako ste roditelj, nećete se čuditi, jedino ako ste rasli na Marsu, mada verujem da i Marsovci nemaju rešenje u takvim situacijama ni za njihovu marsovsku decu. Rešenje je prostije nego što ga iko zamišlja – dete samo treba pustiti da se samo smiri. 

Onda se desi da vam neočekivano kažu da vas vole pa vam se duša istopi kao sladoled na plaži, dok prži sunce od koga ne možete da se sakrijete, jer suncobran nema dovoljno velike zastore kao što ni njihova osećanja nemaju meru. Ni kad vole, ni kad se ljute, ni kad su primerni, ni kad ne slušaju. U tome leži zamka! U njihovoj taktici, jer koliko god milo i mazno izgledali, koliko god oni bili delovi vas, oni najznačajniji delovi, u trenucima u kojima morate da vladate situacijom i da pobedite dete u nastupu besa, morate ih posmatrati kao protivnike. Pazite da ne podlegnete trenutku! Deca su to. Ona samo imaju moć da vas vole i pokažu to na svoj način. I onda kad mislite da vas ne vole. I onda kad im kažete da vas ne vole. I onda kad ih uvredite samo zato što vi mislite da treba da se ponašaju  na jedan način, kad u stvari postoji više načina, postoji mali milion načina za koji možda eto, samo vi nikada niste čuli.

  • Kad se dete baca po prodavnicama, jer hoće da mu se kupi nešto za šta vi nemate razumevanja, ko je kriv? Dete ili vi što nemate razumevanja?

  • Kad ste napolju pa krenete kući, pa dete opet počne da se baca od stresa što mora da ide tamo gde mu vi kažete, gde je dosadno, gde nema tu širinu ni drugare s kojima je svet zanimljiviji, ko je kriv? Dete ili vi što to ne znate?

  • Kad mu se isključi televizor, jer je gledalo crtaće i počne da se baca, jer ne razume kako je to moglo da gleda crtaće malopre, a sad više ne može, ko je kriv? Dete ili vi što ne shvatate da je malopre nešto moglo pa odjednom nešto ne može?

Za mene je vala u svim ovim situacijama dete krivo, naravno da je krivo. Ne teram ga ja da vrišti i plače. Naravno da ga ne teram. Naravno da to ne želim. Ali, privatam da sam izazvala reakciju… Znam koji je treći NJutnov zakon. Ako ste zaboravili, on ukratko glasi – svaka akcija izaziva reakciju. 

U prodavnici: moja akcija da detetu ne kupim nešto izaziva detetovu reakciju plakanja.

U parku: moja akcija kroz poziv da se ide kući izaziva detetovu reakciju plakanja.

U kući: moja akcija isključivanja televizora izaziva detetovu reakciju plakanja. 

Dala sam ova tri primera, jer su ona česta i obuhvataju različita mesta. Znam da treba posmatrati stvari iz njihovog ugla da bismo ih lakše razumeli. Znam. Znam, ali zaboravim da to u trenutku primenim. Ko će se setiti toga kad počne nasred parka da vas bruka da treba da postavite stvari na drugačiji način.

Foto izvor: Pexels

Budete besni, odete iz parka besni, dođete kući besni i svuda okolo samo bes. Besno dete – besni vi. Nisam videla do sad nijednog roditelja kako se smeška dok mu dete vrišti od besa. Nisam prisustvovala demonstraciji moći pametnijeg i iskusnijeg kako okreće situaciju u svoju korist. Nit videla, nit uspela u tome. Mene deca uvek pobede. Iako znam šta treba da radim. Iako je jedino što treba da znate kako da pobedite dete u nastupu besa sledeće:

NAJBOLJE JE PREDVIDETI STRESNU SITUACIJU I POSTAVITI SE U SKLADU SA NJOM! 

  1. Ako ste napolju i treba da krenete kući:

  • prvo dobro, glasno i jasno objasniti detetu da se ide kući i da će moći u park ponovo sutra, da to nije rastanak zauvek sa parkom,
  • onda dati detetu pet minuta vremena da se navikne na činjenicu da će morati da napusti park za koji minut i
  • ponoviti objašnjenje dok krećete iz parka.

Imati svakog sekunda na umu vremensku odrednicu i strogo je se pridržavati. Ako dete jednom namiriše da ste okasnili, makar i sekund, moguć je problem. (Uspela sam samo onda kada sam odsečno i odlučno izgovarala rečenicu da idemo kući, oprilike kao u vojsci i gledala u sat ne trepćući)

2. Kad ste u prodavnici i ne možete da mu kupite proizvod za koji se dete iznenada odlučilo i zalepilo kao karbofiks za šperploču na času OTO-a ili kako se već taj predmet  sada zove, ispuštajući pri tome zvuke kao novogodišnja kineska igračka, najbolje je da se:

  • dogovorite PRE NEGO što uđete u radnju šta ćete tačno da kupite i to više puta detetu ponovite. Prvi put možda nećete uspeti bez suza, ali i one će biti znatno manje nego da se niste uopšte pripremili. Zato će drugi put proći lakše, a treći još lakše nego drugi put. (Više puta isprobano i usavršeno toliko da nemamo više ovaj problem)

3. Što se gledanja televizije tiče, takođe treba:

  • unapred dogovoriti koliko tačno će vremena provesti pred ekranom i toga se striktno držati. Čim pređete limit, oni će to primetiti i iskoristiti. Zato, ne smete dozvoliti sebi, koliko god da vam je lepo dok malci gledaju crtane filmove, da se opustite i preterate.
  • Takođe, desetak minuta pre isključivanja televizora, napomenuti i dati do znanja da je uskoro gledanje televizije završeno za taj put. (Ovo pomaže svaki put)

Ako je ipak došlo od nemilog događaja, da vaše dete pred raznolikim auditorijumom pokaže sve što ne treba i dokaže kako ste nesposoban roditelj koji nema moć da vlada situacijom, setite se reči vrsnog psihologa sa višedecenijskim iskustvom u radu sa decom:

OSTAVITE DETE DA SE SAMO SMIRI! NE POKUŠAVAJTE NIŠTA, SAMO GA PUSTITE!

Treba biti mudar i izdržati. Meni nije teško da ignorišem svoju decu. Jednostavno se pravim da ih ne poznajem. Mora da sam previše puta gledala film ‚‚Nije lako s muškarcima“ i scenu kada Milena Dravić u restoranu hotela svima daje do znanja da nema pojma čija su to deca, iako su njena. Hmm, pa da, lik koji je tumačila Milena Dravić isto ima tri kćerke.

Treba biti svestan da nisu sve situacije iste, tako da ćete, u slučaju da se dete nađe u situaciji kad može da se povredi ili da povredi nekog drugog, naravno odreagovati.

Svim ovim situacijama zajedničko je to što uvek, stvarno UVEK zahtevaju strogu predostrožnost. Za uspešno provođenje vremena sa detetom potrebno je dobro planiranje vremena unapred, roditeljsko angažovanje, aktivnost i pre svega priča sa detetom. Jeste bla bla, ali je tako.

Kad se sve sabere, ne deluje teško. Da bude jednostavnije, možemo da zamislimo scenu na kojoj su glavni glumci deca i roditelji. Bitno je da se deci ne prepusti da budu glumci trenutka, jer onda ode mast u propast. Nijedna improvizacija odraslih ne može da se meri sposobnošću, talentom, umećem, spremnošću i načinom na koji deca mogu za sekund da dokažu kako su spremna na sve. 

Paziti samo da se ne desi da, dok se spremate da mu dokažete ko je ko, koliko ste iznad situacije, koliko možete da budete jači i još bolje da – njega ili nju naučite pameti; da vam ono odjednom ne prospe onaj najtopliji, najmiliji osmeh koji razoruža najodgovornijeg roditelja i ostavi ga na cedilu istog trenutka, rastapajući mu srce toliko da može da se razmaže četkicom po papiru, kao akvarel tehnikom, stvarajući najlepšu sliku koju je svet ikada video… Zaboravite šta ste uopšte hteli i sve postane nebitno. Setite se zašto postoji i zašto vi postojite i ode sve gde ne treba, a vama lepo i detetu lepo i samo to je bitno.

Samo to.

 I ništa više.

E, u tome su Marsovci male bebe za nas. Garantovano!

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.