Spoznaja

Umio se ne verujući da je dan počeo odavno. Pogledom je preturao neurednu sobu, trazeći ukoričenu fasciklu, veoma važnu za njegov budući život. Nervozne prste zavukao je ispod kreveta, potom oduvao prašinu sa dlanova kao da odbacuje talog sopstvene nesigurnosti, konačno spreman da pokuša da nađe ono što mu je bilo potrebno. Fascikla  je ležala zaglavljena između starih koverata i nekih pocepanih razglednica. Obradovao joj se bez osmeha. Osuđen na samog sebe dugo je čekao neki znak, nešto, nekoga ko će mu ukazati da mora da uradi to od čega je bežao čitavog života, da to nije tako strašno. Opsednut mislima koje ga do tada nisu pogađale sve više se prepuštao konačnosti. Bilo mu je zanimljivo novo iskustvo, ono neproživljeno što ga je uporno čekalo, mameći ga odlučno rukama koje su čeznule da ostave trag. Popuštao je neočekivano, pitajući se koliko puta je potrebno da povredimo sebe da bismo spoznali suštinu koja ne postoji. Svako upoznavanje ima veze samo sa ličnim stavovima, očekivanjima od kojih se još niko nije otrovao na pogrešan način. Kada ga je sreo, bio je potpuno zbunjen. Nije razumeo šta mu govori. Samoća utiče da čovek sazna neke stvari o sebi do kojih niko drugi ne može da dopre. Ne sme. Polako mu se približio nespreman za nove reči. Ili su to bile stare, samo sad sa novim značenjem. Pažljivo ga je saslušao. Taj čovek nije imao oblik, imao je samo glas. Govorio mu je da je od besmislene golotinje gora samo golotinja misli. Počinjao je da ga razume. Kao da je ponovo napunio osamnaest, osetio je olakšanje.

Foto: Jay Mantri

Kada mu je rekao da čudo koje nam je podareno neki ne iskoriste na pravi način, do kraja, prestao je da se plaši. Potpuno ohrabren, stegao je fasciklu znajući po prvi put u životu šta stvarno treba da uradi. Oprostio se sa njim dajući mu do znanja da će mu biti zahvalan još dugo. Brzim koracima napuštao je sobu, stan, zgradu. Usput je pokušavao da odgovori na pitanje zašto se opuštamo u smešnim situacijama, ne oslobodivši se nikada skroz, svesni da će sve jednom da se završi. Nije bio tužan. Znao je da to što živimo sa unapred poznatim ishodom nije razlog da ne uživamo, bar ponekad. I konačno je to počeo da prihvata.

Pozvonio je na vrata. Držao je fasciklu sa ličnim dokumentima u koju je davno sakrio jedno pismo. Sada je bio rešen da sve obavi što pre.

Otvorila je…

Na svoj način poverio joj je reči sa papira, napisane jednog dana u pripitom stanju emocija koje nikada nije hteo da zaboravi, duboko verujući da je sada došao taj trenutak da joj ih pokloni. Smireno i sigurno uradio je ono što je želeo, ali dugo nije smeo, ono što se prećutno očekivalo, što se očekuje od svakoga… 

Zaprosio ju je.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.