S anemijom ili bez nje, živeli ili Srećan rođendan

U svom životu sam do sada dva puta primila transfuziju krvi. Prvi put kad sam rodila sina, istog onog koji se dve godine posle toga smrtno razboleo, i drugi put kad sam, pošto sam rodila Katarinu, nepune dve godine kasnije skoro iskrvarila nasmrt u toku ciklusa koji nije bio običan ciklus. Postoji sindrom koji govori o postojanju trudnoće bez ploda, rekli su mi da se taj odnosio tada na mene.

Bila sam trudna, a u stvari nisam bila trudna.

Beba nije ni stigla da bude začeta, sve se brzo odigralo. Odbijala sam da odem kod lekara zbog negativnog iskustva sa našim bolnicama, pre svega sa održavanjem higijene u njima. Nisam htela ni pod razno da pomislim da odem da provere šta mi je. Uzdala sam se u savete preko telefona i terala po svom. Dok nisam pala. E, tad je vrag odneo šalu. Sećam se kao kroz maglu da mi je muž pominjao neke sekunde, šesnaest, ako se ne varam… Toliko sam bila bez svesti. U hitnoj pomoći su mu rekli da mi samo da tanjir tople supe da pojedem. Sad kad vratim film, onaj nastavak stiha kao da se podrazumevao.

Nisam imala više snage ni da odem sama do toaleta. Miloš me je nosio. Borila sam se za vazduh, jedva sam govorila, sve mi je predstavljalo napor. Posle trećeg poziva, došli su iz hitne. Odneli su me, dok je doktorka, očito neiskusna, ponavljala da sam sigurno samo blago anemična. Ne znam da li je saznala da mi je hematokrit bio sedamnaest, a da se na vrednosti već od dvadeset pet daje transfuzija. Zapamtila sam to, jer na prijemu nisam mogla da govorim, pa je jedna doktorka mislila da se foliram. Sve dok nije videla rezultate. Miloš je govorio umesto mene. Posle intervencije, na hodniku, ne znam da li se to uvek samo meni dešava, ali nije bilo prvi put da sam na hodniku saznavala bitne informacije, ista doktorka dobacila mi je vrteći glavom, da joj je sada potpuno jasno zašto sam onako glasno disala. Nisam disala. Borila sam se za vazduh.

Foto: Pexels

Osećala sam se kao vampir dok sam pitala više puta u sobi intenzivne nege da li je stigla krv za mene. Tog jutra oko osam sati uradili su intervenciju. Krv za transfuziju za mene stigla je oko ponoći.

Bila sam umorna i mnogo mi se spavalo.

Nije mi smetala ni uzbuđena priča tek porođenih žena koje su prepričavale svoja iskustva sa carskog reza. Ni mutne neonke. Ni užurban hod noćne smene, ni kolica za terapije koja škripe. Nije mi smetalo ništa. Htela sam samo da se odmorim.

Ni kad su mi mlade porodilje dale kompliment da izgledam, onako bez kapi krvi u sebi, sva čupava i bezvoljna, kao da imam dvadeset sedam godina, iako sam gazila četdesetu, i tu cifru sam zapamtila jer mi je to ipak najlepši kompliment u životu, nisam se, što bi se reklo „primila“. Znala sam da je dug put ispred mene i da moram polako. Rezerve gvožđa u krvi pune se sporo, postepeno i na duge staze.

Posle toga, svaki put kad mi je muž pomenuo bebu, dobijao je isti odgovor, da možemo i da hoću ja još jedno, samo ako će on da ga rodi.

Ne zna ni on sam koliko je puta pomenuo Švarcenegera i film u kome ostaje trudan. Arni je postao njegov tajni junak, znam ja to. Čak mislim da je bio i ozbiljan svaki put kad je pokretao naučnofantastičnu temu o mogućnosti da muškarac zatrudni i u svom telu održi trudnoću. Verujem da je tih godina ozbiljno razmišljao o tome, koliko god da sad to poriče uz obaveznu primedbu da nije sigurno toliko lud. Ja ipak mislim da jeste. Valjda smo zato i zajedno. Kad počneš da prihvataš ludilo onog drugog kao običan deo svakodnevice, nema tu više ni čuđenja, ni sakrivanja. Nema više nazad, samo grliš ono što je ispred tebe.

Tako smo, dve godine posle tog nemilog događaja, uprkos mom verovanju da sam se ukočila i da me zato strašno boli donji deo leđa, kao i urkos činjenici da imam pune četrdeset dve, prigrlili vest da je Mila na putu.

Šok! Miloš kaže da je znao. On uvek sve zna. Inače uopšte nije lud.

Foto: Pexels

Ja nisam. Ja nikad ništa ne znam. A bila sam presrećna. Šta je to što me je nateralo da zaboravim prethodne muke, ispijanja gvožđa oporog ukusa u nenormalnim količinama i klecanje kad ostajem bez vazduha, ne znam. Ludilo, verovatno. Možda ipak znam.

I dobro je što jesam i ja. Luda na svoj način. Onaj koji kaže da ne znam ništa i da ne moram ni da znam. Kako bih drugačije prihvatila i sebe i sve oko sebe!?

Nije dobro što sam opet prema sebi postala neodgovorna. Vrtoglavica i mantanje pred očima osobi sklonoj ameniji treba da govore sve. Ja sam se pravila da mi to ništa ne govori. Godinu i po dana pošto me je želudac zaboleo od neprestanog kljukanja gvožđem, nisam uzela nijedan suplement gvožđa. Dovoljno da se rezerve iscrpe. Do krajnjih granica. Dotle da sad razmišljam da li i dalje da ne pijem gvožđe dok se ne onesvestim pa da mi lepo i treći put daju tu transfuziju. Ili da se kljukam kako znam i umem, samo da ne bih opet pala. Uostalom, korona je, gde ću pa sad.

I tako, eto me u novom krugu. Kljukam se regularno. I vitamin C i folnu uz to. I vitamin D, ni tu nemam rezerve. I brojim dane do sledeće provere krvne slike. Šta ću, neko mora i to. 

Usput napunih četrdeset petu i razmišljam – ozbiljne godine. A ja opet anemična. I onda čitam želje i čestitke za rođendan i baš mi bude lepo. Čoveku malo treba da sine. Ženi pogotovo. Znači, kako stvari stoje, nisam još za staro gvožđe. Ne osećam se tako. A i ljudi koji mi pišu kažu da ne delujem tako. Tako neplanirano nađoh jedan razlog zašto su društvene mreže dobre.

Znači, ne delujem kao staro gvožđe. Samo moram da ga pijem. Ništa drugo. Samo to.

Umesto vinom, nazdravila sam za ovaj jubilarni upravo napitkom od gvožđa! 

Sa svim tim u vezi, srećan mi ovaj do sada najozbiljniji! I živeli! Eh, da, živeli!

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.