Ko vas to tamo… leči

Okeej, i gde smo posle toliko vremena sa prodorom korone na naše tržište? Tamo gde smo i bili, gde pripadamo i gde se najbolje snalazimo – nigde.  

Šta znamo o koroni? Sve. I ništa. Zajedničko za jedno i drugo je sluđivanje. Sluđivanje u vezi sa testovima, sa načinom uspostavljanja dijagnoze, sa kovid-ambulantama, sa tokom bolesti, sa analizama, sa rezultatima analiza, sa lekovima, sa svim i sa svačim. Ako je bio cilj da običan narod bude lud kad mu se pomene korona, ispunjen je. Ako ispadneš negativan a imaš simptome, padne ti kamen sa srca, ako ispadneš pozitivan a imaš simptome, ne znaš šta te snašlo. Druge dve varijante su da budeš negativan ako nemaš simptome, što je potpuno logično, iako uopšte nije logično zašto si se uopšte u tom slučaju testirao i ono što je najnelogičnije i prelazi granice najracionalnijih od nas, a dešava se podjednako često kao ostale tri varijante, da budeš pozitivan a nemaš simptome.

Prodavac u našoj ulici imao je teške klasične simptome kovida, nalaz mu je bio negativan. Moj kum nije imao simptome, bio je pozitivan i na skeneru imao ozbiljnu sliku obostrane upale pluća. Testirao se zato što je kuma bila pozitivna, a imala je simptome. Ne verujem da se neko testira iz dosade, mada znajući nas dobro, ko zna…

Kada se neko razboli ovih dana, šta god da je u pitanju uvek imamo spremno pitanje: Jesi li se testirao? Jesi li pozitivan? – kao da će to da mu pomogne. Kao da će da pomogne tebi koji to pitaš.  Kao da je korona jedina vrsta virusa koja obitava na našim prostorima u ovo doba godine. Kao da će to što će da se testira nešto da mu znači, jer može da ispadne negativan a da u stvari jeste pozitivan. I obrnuto. Kao da je korona jedino društveno prihvatljiva dijagnoza. Sve ostalo je mačji kašalj. Ili ne postoji.

Slučajno sam čula ženu na ulici koja nije mogla da govori od zapušenog nosa. Uzalud objašnjavanja da ima problem sa sinusima, svi su pobegli od nje kao da je šugava. Kao da… ima koronu. Uzalud njeno pravdanje da se testirala i da nije pozitivna. Jednostavno, bila je suviše sumnjiva da bi bila prihvaćena.

Foto: Unsplash

Šta smo naučili od korone?

  • Da nam niko ne može ništa kao teorije zavere i večno spremni ovdašnji pesimistični stavovi koji pružaju odgovor na svako pitanje u vezi sa mogućim postavljanjem dijagnoze pozitivnog na koronu i toka same bolesti.
  • Da su razlike u načinu razmišljanja i prihvatanju postojanja same bolesti ogromne.
  • Da su razlike u lečenju između bogatih i sirmonašnih još ogromnije.
  • Da je opasnije od same bolesti tripovanje i umišljanje da imaš svakakve simptome.
  • Da ništa ne može tako da uteši, ali ništa ni da uplaši kao obična bapska priča. A bapskih priča o koroni ima koliko hoćete. I pravih i lažnih.

Kažu nekome da je pozitivan. Istog trenutka taj ulazi u pakao sopstvenih utripovanih uverenja poljuljanih svakom rečenicom koju mu tih dana upućuje bilo ko iz porodice, rodbine, iz kruga prijatelja, kumova, poznanika… Sve što je do tada naučio, čuo i znao o koroni postaje značajno, preslišavanje ide iz sata u sat, praćenje disanja, svakog udaha, izdaha, nedajbože temperature, nakašljavanja, iskašljavanja, grebanja u grlu, bolova oko pluća i ako ih ima i ako ih nema… Tripovanje raste iz trenutka u trenutak… Najgore što osoba sebi može da uradi a što svako od nas radi sebi je da uđe u taj krug pakla koji su nam servirali obimnim kontradiktornim informacijama od samog saznanja da postoji tako nešto kao što je korona…

Onda krenu prva iskustva da to i nije tako strašno… Okej, znači može da traje temperatura jedan dan, da ne bude visoka i da prođe… Može. Može, nije da ne može. Ali, krene onda onaj crv našeg mentaliteta da ne sme čovek da se osloni na ono što je dobro i što dobro izgleda jer očas posla može da se okrene protiv njega. Može da ti bude tako dobro jedan dan pa onda opet da ti bude loše. Ono što je u našem narodu čvrsto ukorenjeno ovde dobija na snazi, kao da čujem šapat davno prošlih vremena iz vremena kada su moje babe bile devojčice: MOŽE DA SE VRATI!

Foto: Pixabay

Šta da se vrati, sunce ti, šta? Okej, ako se vrati i bude loše opet jedan dan, opet može da prođe. Da, ali prati krvnu sliku. Nemoj da krv počne da se zgrušava, znaš da ima takvih slučajeva, pisali su o tome – kao da opet čujem moje babe… Okej, prati krvnu sliku. Šta još? Obavezno da se slikaš. I to ne rendgenom, tamo se ništa ne vidi. Samo skenerom. Samo su rezultati sa skenera pravilni. Nema veze zračenje. Ko još razmišlja o zračenju za vreme bolovanja od korone. Pusti ti zračenje, daj skener! Nema veze ako nemaš simptome. Može obostrana upala pluća bez ijednog jedinog simptoma, bez temperature, bez kašlja. Samo je slika bitna, pusti ti kako se čovek oseća. Ionako su u ovim vremenima osećanja potcenjena – kao da čujem babe sad već u poodmaklim godinama dok mi ređaju savete. Onda, ako neko zaslini, ako se prehladi, obavezno prati da li ima čulo mirisa. Nema veze što je inače čulo mirisa u prehladi iziritirano i obično oslabljeno. Može da bude da se čulo mirisa samo od sebe odjednom izgubi. I onda? Korona. Bez razmišljanja. Korona, sigurno. Može da se vrati čulo mirisa posle dva, tri dana. Može i posle pet, šest. Može i posle deset. I onda eto onog glasa moje babe, najvećeg hodajućeg teoretičara zavere – može i da se ne vrati. Šapuće kao da se sladi našim strahovima, i naučno utemeljenim i naučno neutemeljenim. Može da se ostane bez čula mirisa. A onda se setim kad sam pre dva meseca bila bolesna i kad sam se neprestano preslišavala da li osećam mirise oko sebe pa sam sva srećna u doktorskoj ordinaciji izgovorila da nije sigurno korona pošto sve osećam, na šta sam dobila odgovor koji kao da je bila spremila moja baba: ‘’Ali, to ništa znači. Ima mnogo onih koji ne izgube čulo mirisa!” Eto ti ga sad! Pa ti budi trezven, svestan, realan i uz sve to – miran. Jer, ne valja da se uzbuđuješ kad si bolestan. Najbolje je da odmaraš. I psihički i fizički.

Foto: Unsplash

O razlici lečenja tamo daleko i ovde blizu bolje da ne pričam. O pristupu, prihvatanju, saosećanju, empatiji… bolje ne. Neću o tome, već ću o nečemu konkretnom. O nečemu što samo može da produbi vaše sumnje, ako ih imate. Kad već pričam o narodnim verovanjima u vremenu korone, onda treba da znate i ono što sam ja nedavno saznala, a čime bih završila ovaj tekst. I nije narodno verovanje. Istina je.

Naime, jedna gospođa čiji je brat radiolog koji živi i radi u Austriji poslala je svom bratu prijateljev snimak pluća koji su ovdašnji doktori tretirali i lečili kao upalu pluća. Kad je video snimak, njen brat je poslao odgovor u kome se ogleda sva suština naših bapskih priča oko verovanja i neverovanja u teorije zavere oko korone, njenog toka i načina lečenja:

‘’Ne znam ko vas tamo tako leči, ali ja ovde ne vidim nikakvu upalu!”

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.