Sazrevanje

Sve je surovo razumno u ognjeno plavim očima jedne persone koja je drugoj zdrobila život za vreme jednog bezazlenog treptaja oka. Dok se spremalo za sklapanje, kroz crnu okruglu zenicu pomerile su se šarene slike sa bojama života, vrteći se kao točkovi oko kojih je vladala mučna belina. Bezizražajnim pogledima točkovi su udarali jedan u drugi ne dodirujući se stvarno, plivali su po moru beskrajnog apsurda.

Dečak je stajao sam na sredini raskrsnice, ćutke pokusavajući da shvati zašto ljudi govore o ljubavi i onda kada je to evidentno lažno. Stajao je dovoljno dugo da neki posumnjaju u njegovo ponašanje smatrajući ga neprikladnim. Nervozu koja je kao elektricitet sekla vazduh oko njega zadržavao je u sebi, jedva, proklinjući sve žene koje poznaje.

Kad je bio mali uspavljivali su ga ljuljajući uz uspavanke. U krilu svoje bake bio je najsigurniji dečak na svetu. Njen glas ulivajući mu osećanje bezbrižnosti, dugo je ostao u njemu, godinama kad je otišla sećao ga se kao da je još bila tu. Njegova majka, nežna i osetljiva pružala mu je razumevanje i onda kada to nije tražio. Verovao joj je svaki put kada nije bio siguran u svoju odluku. Poštovao ju je i bilo mu je teško kada ju je izgubio, jednog jutra, skoro slučajno, na jednoj raskrsnici sličnoj ovoj. Zato sada, nekoliko meseci pre nego što će postati punoletan, nije mogao da shvati zašto ga napušta i sestra, iznenada, nepredviđeno…

Bio je radni dan kada mu je rekla, u žurbi, ne pridajući tome veliku važnost. Spremao se za školu, pospan kao i uvek u jutarnjim časovima, nije mogao da nađe drugu cipelu, nije doručkovao, ubacio je nekoliko svezaka u iznošenu torbu i kad se spremao da izađe sačekao ga je njen glas na vratima. Kao da je nije čuo, slegnuo je ramenima i izašao pored nje, ostavljajući je razočaranu što nije ništa rekao.

Približavao se školi zanet mislima koje su ga sve više plašile. Pometnja koja je nastala u glavi posle jedne njene rečenice koja je odzvanjala neprijatno, sputavala ga je da hoda. Zastao je na raskrsnici na trenutak. Kola su zujala oko njega kao na trkama, autobusi su odvozili masu ljudi, na prelazima su se množile nove grupe lica, sve je bilo uskomešano, užurbano. Kako da prebrodi još jednu izdaju u životu, da li da se miri sa sudbinom i prihvati ili se suprotstavi suprotstavljajući se tako samom sebi, bile su misli koje su ga opsedale. Ruke su mu lutale po džepovima kao da tako pokušavaju da odagnaju nervozu.

Zaustavio se na tren a stajao je tako skoro čitav sat.

Nije zamišljao sebe van okoline u kojoj je odrastao. U tome je bila razlika između njih. Od malena je maštala o odlasku, sada je to i ostvarila…

Kada mu je rekla da putuje za nedelju dana, njegov svet je postao manji, toliko manji da se pitao da li će ikada porasti. Zbunjenost koja je kolala po stomaku, rešen da joj kaže da je bezobrazna, bezobzirna, sebična, čak zla, kada ju je ugledao pretvorila se u trenutku u razumevanje i podršku. Odjednom. Nekad se stvari dese nepredviđeno, vođene instinktom koji ne greši.

Zagrlio ju je terajući sopstveni sebičluk daleko od sebe, shvatajući da je njegov svet odjednom porastao, kako je u njemu raslo osećanje i misao da tek onda kada drugima pored sebe dozvolimo da urade ono što je dobro za njih pa i na našu štetu, činimo pravu stvar.. Kako je raslo osećanje da davanje može da bude veće od očekivanja, tako je njegov svet porastao onda kada se tome nije nadao. Poljubio ju je, dajući svoj pristanak svemu što je planirala, znajući da veza između ljudi, ako vredi, ne može da se prekine ni na hiljade kilometara udaljenosti…

Ne planirajući to, postao je veliki.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.