Nekom kifla nekom čizburger

Rano veče, u Beogradu ledeno vreme oteralo sve sa ulica. Napolju je samo onaj ko mora, onaj ko je večni entuzijasta i onaj ko je mazohista. Nas petoro tu negde između svi zajedno i odvojeno, pođosmo neodložnim poslom koji nas je provozao od kuće preko Novog Beograda, do centra i ponovo do Novog Beograda. Samo zato što neki od nas imaju odlične ideje! Nazovite ih fiks ideje! Slobodno. Ne smeta mi.

Pošto je Mila kašljala drugi dan za redom bez pauze, morali smo da je odvedemo do doktora. Ivona je odmah iskoristila priliku da je odbacimo do drugarice, iako nam nije bilo usput. Iako nije bilo ni blizu. Iako je bilo preko reke. Čak preko reke. Šta zna roditelj šta je blizu a šta daleko, kad je u pitanju dete koje treba da ide negde po ciči zimi. I onda kad dete ima dvadeset dve.

Kad sedosmo u kola ponovo, skoro kompletni, čitaj – lakši za najstarije dete, razmišljajući usput kao svaka majka sa ovih prostora o tome šta ćemo za večeru, dođoh na savršenu ideju da kupimo kifle. Ali, ne bilo kakve kifle. One kifle. Kifle koje su obeležile jedan period našeg života. Onaj period kada smo privremeno boravili u iznajmljenom stanu i kupovali uvek vrele kifle u jednoj pekari na kraju Novog Beograda.

Foto: Pixabay

Pomenuh da bi bilo lepo da deci pokažemo gde smo jeli kifle nekad, kao – da vide deca šta je mama jela dok je Katarina bila u maminom stomaku. Saopštila sam to onim svečanim tonom kom majke pribegavaju kad žele da stvore toplu atmosferu za pamćenje. Negde sam očigledno omanula, možda zato što sam bila promukla pa se nije čulo to što je trebalo, tek ne naiđoh ni na kakvu reakciju. Umesto oduševljenja, moju ideju dočeka samo kratak uzdah negodovanja sa zadnjeg sedišta koji je dolazio tačno iza mene… Katarina! Znala sam! Ko će drugi!

– Ali… Baš mi se jede… Mek!

Ne mogavši da se suzdržim, prosto istrča iz mene: 

– Šta ti se… – shvativši da se u isto vreme nadvikujem s Miloševom rečenicom, prepustih mu tu čast da izađe sa tvrdoglavim detetom na kraj.


– Katarina, nećemo tako! Znaš kako su mama i tata jeli kifle… – Miloš poče kao da ih vodimo na najtraženiji specijalitet koji u životu nisu videle, a ne u jednu neuglednu pekaru sa običnim svežim kiflama. 

– Ne! Mek i tačka!

Utom bog sam postavi sledeću scenu na ulici koju niko od nas nije mogao da ne vidi, da zanemari niti da je ignoriše.

Stadosmo na semaforu jedne od najprometnijih ulica u gradu kad iz mraka izroni musavo lice gologlave crnokose devojčice koja je stajala blizu trotoara i nešto žvakala dok su joj se prsti mrzli, jer je napolju minus ledio štipajući svaki komad nepokrivene kože. I Miloš i ja se mašismo za novčanik kad sa druge strane izroni još jedna. Utom svetlo na semaforu pozelene i ne stigosmo da im damo ni dinar…

Miloš procedi kroz zube da bi ih pohapsio, sve te, sve njih koji su tu decu po ovom minusu isterali na ulicu, a Katarina udari u plač. Pomenusmo joj sigurno gladnu devojčicu njenih godina koju smo upravo videli, i da nije fer da sada pominje Mek, a ona na to odgovori:


– Zato i plačem… Zašto joj niste ništa dali?

Foto: privatna arhiva

Ja progutah knedlu, a Miloš, kao iskusan govornik koji nikad nema tremu da govori pred publikom, kao da jedva dočeka da joj objasni postojanje večnih nejednakosti i nekorektnost onih koji su je isterali na ulicu po ovakvom vremenu… Katarina je ćutke slušala. Neko bi rekao da dete ne može da razume, ja znam da ona može, zato nisam ni zaustavljala situaciju koja je u međuvremenu prerasla u pravu dramu.

Okrenuh se u trenutku u kom sam opet pomenula kifle i užasnuh se na prizor. Mila, koju u međuvremenu nismo ni pogledali, spava kao Ivona kad zajedno gledamo porodični film. Znači, čvrsto i pravedno. Bez trunke savesti šta će da nam radi kasnije, do ponoći, jedan… ako budemo imali sreće.

Počeh da je drmusam, da je budim, da joj nudim telefon da gleda… nek gleda šta hoće, čak i one glavate što ne mogu očima da vidim. Bilo šta. Bez kompromisa, sve prihvatam. Samo da ne spava onda kad ne treba. Znoj me obli. Uspeh nekako. Uf, bilo je blizu. Možda ovo sa kiflama i nije dobra ideja. Ili rečima koje vernije oslikavaju situaciju – jebale me kifle!

Katarina više ne pomenu Mek.

Pekaru smo lako prepoznali. I dalje na istom mestu, prva ili poslednja u nizu, zavisi s koje strane se gleda, okružena parkiranim automobilima, a opet nekako izdvojena i sama. Ispred gužva sa redom koji se poštuje. Brzo dođoh na red i uzeh sedam komada. Ostaće i višak.

Setih se one devojčice… I stegoh i kesu i istovremeno želudac koji mi se na tu scenu svaki put veže u čvor.

Nekoliko minuta kasnije Katarina pomenu da je gladna. Baš kad smo bili pored znaka za Mek. Baš čudno. Baš tu. Miloš i ja se pogledasmo i stadosmo po te čizburgere. Ionako ko zna šta imamo u frižideru uz ove kifle.

Foto: privatna arhiva

Stigosmo, Miloš nas istovari ispred ulaza, jedva se popeh nekako sa bunovnom Milom, kesom kifli, papirnom kesom iz Meka i ključem koji sam svaki put pogrešno ugurala u bravu. Deca navališe na Mek, ja mrtva gladna. Gledam kifle, gledam one čizburgere.

Otvorim frižider, kao sad ću ja nešto da iskombinujem, kad tamo – ništa. Prazno! Ali, ima nešto malo, vidi se,  viri iza kese pune šargarepe, peršuna i celera, koje zamalo da uzmem uz kifle, aha, pa da, jedna mala tužna sardina. Sama samcata. Šta ću, uzmem ja tu sardinu i sklepam neki polunamaz, polusalatu. Taman otvorim konzervu i počnem da jedem, eto ti mog muža zlaćanog na vratima sa sve kesom iz Zlatiborca u rukama. Kupio kajmak, pršutu, sir jedan, sir drugi… a ja s ustima punim sardine. Jebala me sardina.

I tako, gledam ja tu kesu, gledam onu moju kiflu. Gledam kajmak, jedem sardinu. Gledam pršutu… i… došlo mi da napravim originalni komplet… Zamalo i ono iz Meka da uzmem. Ko za inat, ove mrljave što nikad ne pojedu sve, ostavile prazne tanjire iza sebe, sve olizale.

Kifle nisu ni probale. 

Možda zato što su shvatile da treba da pojedu ono što im se servira.

Možda zato što će sardina uvek izgubiti bitku sa čizburgerom.

A možda zato što su naučile zašto je greh da se hrana baca… Možda.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.