Škola, hm, a nije robna marka

Muči me nešto u poslednje vreme, a nisu računi, stambeni kredit, raspodela finansija na školu za vožnju i upis master studija, kupovina knjiga za prvi osnovne, kupovina osnovne dečje garderobe, jer su deca prerasla prošlogodišnju, letovanje koga nema ove godine. Nije ni korona koja nije prošla. Ni sve ono što muči sve nas, ne samo mene. Ne, ovo je nešto drugačije. Nije ni upis u vrtić. To je tek posebna priča.

Pošto se ozbiljno približilo vreme polaska mog kalendarski nezrelog deteta u osnovnu školu, sve više me pritiska misao koju mi je nedavno potpuno nenamerno nametnula jedna mama iz vrtića:

‚‚Da li je osnovna škola u koju sam upisala dete pravi izbor za nju? I za nas, kao roditelje? I za celu porodicu?”

‚‚Hm“ i ‚‚Hmm“, a nije robna marka…

Zašto sad uplićem i roditelje i porodicu? Neće valjda svi ponovo u školu? Ono što čujem okolo od roditelja dece koja već idu u školu, izgleda da – hoće. Danas roditelji sede i uče zajedno sa decom, od samog početka. Porodica je skroz uključena i ja već zamišljam idiličnu scenu u svojoj glavi: Katarina dolazi iz škole, seda poslušno za radni sto, uredan radni sto, Mila se poslušno udaljava sa nekoliko igračaka, igra se, mirno se igra, u miru i tišini, u potpunom miru i potpunoj tišini dok Ivona kontroliše u pauzi serije, omiljene serije, Katarinin domaći zadatak pre nego, PRE NEGO što mama i tata stignu s posla… Znam, znam da će da bude zamalo.

Samo razmišljam kakav će to haos da nastane u našoj kući, komšiluku i celoj ulici kad u isto vreme Mila pođe u jasle, Katarina u školu, ja se vratim na posao. Naravno da će meni da bude najteže. Ove dve bar ne znaju šta ih čeka, ja znam. Već sada pomišljam da li da otvorim u kladionici neku kvotu ili kako se već tamo to zove kad neko hoće da ponudi utakmicu za praćenje na koju mogu da se klade. Ja evo nudim mogućnost klađenja na to koja će od nas tri najviše da plače. Što da ne? Još ako bude i drugi talas korone koji uveliko najavljuju, iako se ni prvi nije završio, niti će uskoro, sudeći po onome što se dešava i o čemu nas kako-tako izveštavaju, eto meni zagarantovane pobede!

Kažu:

1. U školi nastavni kadar nema vremena da decu uči svemu zbog obimnog gradiva!?

2. Roditelji moraju da budu uključeni u radni život učenika i upoznati sa gradivom!?

3. Deca moraju da steknu radne navike a to ne mogu sama!?

Da ne živim ovde, pomislila bih isto što i svi koji ne žive ovde – zvuči kao izgovor.

OBIMNO GRADIVO

Dokle više s tim obimnim gradivom? Aman, još dok sam ja išla u osnovnu školu počele su priče o tome kako je svake godine gradivo sve opširnije. U ono vreme, na pamet mi nije padalo da se žalim da ne mogu da stignem nešto da naučim. Učila sam koliko sam mogla i stizala i sve bi na kraju došlo na svoje. Da ne pričam o onim nebulozama kad su svake godine štampali nove knjige jer su menjali i gradivo, samim tim i njegov obim, i način interpretacije i gradiva i obima…

 Šta, i sad je isto tako?

Sve zavisi od izdavača koga škola izabere?

Znači, s kim se rukovodstvo škole utali, taj kroji budućnost dece! U toj školi. U drugoj kroji drugi izdavač. I tako dalje. Znači, decu nam uče izdavači, a ne nastavnici. Ok, shvatila.

Šta onda? Iskreno – nemam pojma.

Škole su se oduvek učile i uspešno završavale, valjda će i sada. Bauk postoji samo onda kad mu dozvolimo da se nastani tamo gde postoji neka nesigurnost. Bauk postoji samo onda kad ga mi sami napravimo. Škola ne bi smela da bude bauk. Pa ipak, sve ovo sa izbacivanjem poezije Desanke Maksimović iz gimnazijskog gradiva ozbiljno je poljuljalo ionako kolektivno načetu i prilično ogoljenu veru u školstvo. Ispada da je škola bauk i da uopšte nije nauk.

Rešenje zagonetke ovog podnaslova je da moramo da prihvatimo ono na šta ne možemo da utičemo. Obimno gradivo – obimno, neće biti ni prvo ni poslednje dete koje ‚‚kači” takvo školstvo. U stvari, prvo neće biti sigurno, a jedno od poslednjih ko zna, možda se nešto ipak promeni. Ono što ne valja ne može večno da traje. Ne samo školstvo.

ULOGA U RADNOM ŽIVOTU UČENIKA  I STICANJE RADNIH NAVIKA

Da se ne lažemo, ako sam nezainteresovana za dete, neće tu pomoći ni škola, ni nametnuto ili traženo objašnjenje da se interesujem za njegove radne navike. Moje je da pratim detetov rad i rezultate, ali ne i da obavljam njegove domaće zadatke.

Kako se razvija detetovo osamostaljivanje?

Zar se to ne odvija od trenutka kad se dete rodi?

Zar ne pocrkasmo učeći ga da se samo hrani, da samo spava, da samo kontroliše fiziološke potrebe, da se samo obuče, da samo veže pertle…?

Osamostaljivanje se razvija postepeno u detetovoj svesti kroz određene radnje, ponavljanje istih, a kasnije kroz razgovor i primer.

Svaka faza svoje čari nosi. Faza škole samo je jedna na detetovom putu ka odrastanju.

Znači, redovnost i ponavljanje kao majka učenja je jedino u šta se uzdam, ostaje mi da se trudim koliko god budem znala i mogla i isto prenesem na dete.

Treba biti redovan od početka. Ako kod deteta ustalim naviku da uči, završila sam pola posla. Da li će steći svest o važnosti obaveza, zavisi malo i od njegovog karaktera. Kakvo je dete, tako nam je. Na nama je da uradimo kako treba onaj deo koji najviše zavisi od nas.

Zato ne brinem mnogo oko same škole. Školu tražim na lokaciji gde sam, onu koja mi je najbliža, u koju će dete moći samo da odlazi i da se vraća iz nje. Priče o tome ko u tu školu ide i zašto je dobra ili loša, ne slušam. Ne opterećujem se unapred. Znam primere gde su roditelji previše brinuli i uplitali se oko svega vezanog za decu pa su od te dece postali probisveti. Znam i onu zanemarivanu decu koja su se izvukla iz ignorisanja neprestanim dokazivanjem i postigli mnogo.

Za mene ipak važi ona da je čovek sam kovač svoje sreće.

Koliko god nam škola bila blizu ili daleko. 

Što se tiče afere u vezi sa poezijom Desanke Maksimović izazvane neogovarajućim i nestručnim odlukama ‚‚nekoga tamo ko sedi na čelu nekih organizacija, tela ili službi”, šta god da je ona kancelarija iz koje je potekla ta fiks-ideja, pored toga što moram priznati da mi je neprijatno što sam u istoj rečenici uz Desankino ime upotrebila takvu reč kao što je reč ‚‚afera”, priznajem i to da mi se sve vreme po glavi mota odlomak pesme ‚‚Poeziju će svi pisati” velikog Branka Miljkovića, kao jedina prijemčiva i suvisla misao koja na najlepši način može da opiše nadu da će jednom doći kraj svemu negativnom što se upravo dešava u našem školstvu, našoj zemlji, našim životima i našem svemu:

‚‚Ali jednoga dana
Tamo gde je bilo srce stajaće sunce
I neće biti u ljudskom govoru takvih reči
Kojih će se pesma odreći
Poeziju će svi pisati
Istina će prisustvovati u svim rečima
Na mestima gde je pesma najlepša
Onaj koji je prvi zapevao povući će se
Prepuštajući pesmu drugima

Ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
Ja primam na sebe osudu propevale gomile:
Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju”

Šta će biti stvarno, Bog dragi zna! Plaši me jedino ono što vrlo lako kod nas može da se desi i što se uveliko dešava, da ne zna ni On…

 

P.S. Za svaki slučaj, da ne bude zabune, kad sam rekla ‚‚On“, mislila sam na Boga.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.