Časna pionirska

Nekada su se držali govori, pa je to trajalo. I trajalo. Dok ne odslušaš nekoliko puta direktorov esej o smislu života i načinu na koji je on doživljavao svoju ljubav prema otadžbini, socijalističkom slobodarskom društvu i pionirima, ne znaš šta je dugometražni dokumentarni film. U ono vreme obično crno-beli, dosadan i nezanimljiv, uvek sa ratnom temom i horor scenama.  Sve to vreme njegovog govora stojiš mirno, ne okrećeš se, koliko god da te nešto svrbi, a svi znamo da u takvim situacijama nema šta ne svrbi, dokazuješ ljubav prema narodu, kolena ti klecaju od stava mirno, ali ne odustaješ.

Detaljnije

Povuci-potegni, repe ne bi

Uhvatismo krevetac, bilo sve dobro do hodnika. Tamo prva prepreka – polica koja inače nema tu šta da traži, ali pošto od renoviranja tu ništa ne traži, onda je samo malo pomerismo i ostavismo da i dalje ništa ne traži na istom mestu. Izvukosmo krevetac, uvukosmo ga u dečju sobu. Polica s igračkama fino se smeškala na novom zidu. S razlogom, jer samo nekoliko minuta kasnije shvatismo da krevetac ipak ne može da bude pored zida na kome je nekada, čitaj do pre sat, dva stajala polica s igračkama. Vraćaj onda policu na staro mesto, tako da u trenutku bi kao da moj muž uopšte nije imao početnu ideju.

Detaljnije

Povratak otkačenih u svakom smislu

Da se zna odmah, prvi deo predstave nisam gledala. Zbog onog problema s početka teksta, jednostavno – nisam bila u toku. Da li mi je smetalo? Ako mislite na predstavu – nije, lako se prati priča o svakodnevnim problemima iz raznih životnih oblasti sa kojima se susreću glavni junaci tako da sam ih odmah osetila bliskim, kao da sam gledala i prethodnu predstavu. Ako mislite na to što nisam bila u toku – nije ovo tekst o tome. Ako se pitate da li mi je krivo što nisam i prvi deo pogledala, naravno da jeste. Itekako.

Detaljnije

Naklon za Dianu i naklon za Danu

I onda, samo dan posle gledanja takvog filma, o kome ćeš da razmišljaš sigurno još dugo, a ne samo dan kasnije, spletom čudnih okolnosti upoznaš osobu za koju saznaš da je rodom upravo iz krajeva koji se pominju u filmu, iz Petrinje, mesta na Baniji odakle je, prema podacima iz filma, najviše dece odvedeno u logore u Hrvatskoj budući da je to mesto bilo pretežno nastanjeno srpskim stanovništvom. I pod jakim utiscima posle gledanja filma, nije ti glupo da ga preporučiš toj starijoj gospođi pominjući njeno rodno mesto.

Detaljnije

Kako se najlakše zaposliti – drugi deo

Onda, prime te. Na preporuku. Nekad se iz zahvalnosti nosilo prasence od pet, šest, deset kila.  Da se zapamti kad se dete tog i tog zaposlilo. Nosilo se obavezno naopačke obešeno o kolac, direktno sa ražnja, da se vidi da je sveže, direktoru sa akcentom na E, onom što je uvek nosio bele sportske čarape sa ukrštenim reketima na crne cipele koje se cakle. Znaš unapred šta te čeka. Čašica domaće i da bocneš mezence na brzaka, spremila kafe-kuvarica po narudžbini lojalne sekretarice. A ne danas – ništa.

Detaljnije

Mira

Sada, dok sam se umivala pred ogledalom nisam mogla da se setim kada sam je poslednji put videla. Zvala sam je da joj čestitam rođendan 15. septembra i zvučala je zadihano, isprekidano, rekla mi je da je sređivala kuću i da zato nećemo dugo pričati. Mama je uvek prelazila na drugu temu kada bih pomenula Miru i ništa nisam primećivala. Mira je tako htela. Mira ih je zamolila da mi ne kažu, da sakriju od mene, da me ne opterećuju, da me ne obeshrabre.

Detaljnije

Kako se najlakše zaposliti

Na mnogim mestima ima onih koji one radnje obavljaju recimo nasred kancelarije. Ili još gore na samom sastanku. Ponajviše kad dobiju reč pa su svi pogledi u njih uprti i onda od silnog ushićenja šta će, jadni, pomešaju čemu šta služi.
Lako zamene kancelariju za ono mesto. Zbog toga se traže mlade godine, da se zna da je osoba savladala svoje osnovne potrebe i pošto je to nedavno naučila, da joj bude friško u mislima, da se zna da zna.

Detaljnije

Kroz pustinju i prašumu

Dakle, pošto smo bili na ulici, među drugim ljudima od kojih ne znaš ko su oni koji će te pogledati ispod oka sa spremnim telefonom da te prijave, ako samo popreko pogledaš sopstveno dete, ne smeš da improvizuješ. Samo naučeno, spreman tekst. Dakle, kulturno i polusvedeno opomenuh moju ljubimicu još jednom. Ništa. Nit rumori, nit žubori. Ako sam ja u odsudnim trenucima prašuma, onda je ona u ovom bila pustinja. Nit se šta čulo, nit je ona davala znake da me/nas čuje. Totalni pesak. Okean peska. Bez sunca i oaze. Spreman da te proguta na tvoj prvi pogrešan korak.

Detaljnije